Kad se kaže da su “Amerikanci smirili Dodika”, to zvuči kao oksidovani oksimoron. Tačnije bi bilo reći: privremeno su ga anestezirali i gurnuli u geopolitički okvir koji njima trenutno odgovara.
Američka administracija pod Donaldom Trumpom uklonila je sankcije bivšem predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku, njegovoj porodici i 47 bliskih saradnika, deblokirajući Una TV, Prointer i cijelu mrežu firmi povezanih s njegovim sinom Igorom. U obrazloženju se navode “konstruktivni koraci” NSRS-a. Ali to nije administrativna gesta – to je geopolitički obrt, cinična transakcija koja ne miriše na pomirenje, već na “ukroćivanje”. Jer Zapad, koji je Dodika stvorio kao “reformistu”, sada ga vraća na scenu kao kontrolisanog partnera.
Od “daška svježeg vazduha” do balkanskog recidiva
Ironija istorije ne blijedi – ona se samo ciklično ponavlja. Krajem devedesetih, u vrijeme kad je Zapad još gajio iluziju inženjeringa, Milorad Dodik je bio američki favorit, licenciran za dekonstrukciju nacionalističkog sistema. Tadašnja američka sekretarka Madeleine Albright ga je 1998. euforično nazvala “daškom svježeg vazduha”. U njenim očima, bio je “umjereni Srbin”, simbol otpora ratnim strukturama, a USAID i OHR su otvoreno sponzorisali njegov uspon.
Dodik je bio heroj međunarodne zajednice, proljeće koje je obećavalo reforme. Ali taj “dašak” brzo je ispario. Do 2000. godine postao je majstor flertovanja s nacionalizmom, a do 2010-ih ključni saveznik ruskog predsjednika Vladimira Putina, razbijajući državne institucije BiH institucionalnim terorom. Sankcije SAD-a iz 2017. i 2022. bile su logičan epilog – kazna za otvorene napade na Dayton.
Geopolitička eutanazija: Zašto su sankcije ukinute?
Krajem oktobra 2025. Trumpova administracija ih je ukinula. Formalno objašnjenje – “pozitivni potezi RS-a” – samo je dimna zavjesa. Suštinski razlog: Washington je prešao sa kaznene na upravljačku strategiju.
Amerikanci ne vjeruju da se Dodik može slomiti. Kao i mnogo puta ranije, interes je pretežniji od morala. BiH je za SAD danas sekundarni teatar, periferija gdje “stabilnost” vrijedi više od “pravde”. Dodik, koliko god autokratski, nudi “kontrolisanu stabilnost” — barem dok isporučuje poslušnost.
U analitičkom smislu, ukidanje sankcija je Dodikov finansijski kiseonik. Deblokirani bankarski kanali, omogućeno je reputacijsko pranje za njegov poslovni krug i otvoren diplomatski prostor. Skinuli su mu lisice, ali su mu ostavili narukvicu za praćenje.
Trumpov model je dogovor, ne kazna – trgovina moći. Ukidanje sankcija nije čin oprosta, nego licenca za neposlušnost pod nadzorom. Ako RS povuče secesionističke poteze, Dodik je, za sada, korisni lokalni igrač. Ali to je opasna logika: “ukroćivanje” u takvom kontekstu ne znači pacifikaciju, već osnaživanje. Dodik sada ima argument da ga je Washington “rehabilitovao”, što u političkom marketingu njegovim biračima znači pobjedu, a opoziciji – konačni poraz.
Zapad ne priznaje grešku, samo mijenja narativ. Amerikanci su Dodika doveli na vlast kao eksperiment, a sad ga vraćaju u opticaj kao kompromis. Ne zato što vjeruju u njega – nego zato što im nedostaje alternativa. Zato je izjava senatorice Jeanne Shaheen, koja je kritikovala ovu odluku, toliko važna: “Ukidanje sankcija diktatoru koji podržava Putina ne znači stabilnost, nego slabost američke vanjske politike”.
Washington to ne demantuje.
Cijena mira
U BiH se čita binarno – pobjeda ili poraz – ovo je još jedan test percepcije. Dodik će odluku prodati kao trijumf. Opozicija će to doživjeti kao dokaz da “ni međunarodna zajednica više ne zna šta hoće”. A institucije BiH će, kao i uvijek, ostati u istom vakuumu, posmatrane.
Amerikanci nisu smirili Dodika. Oni su ga privremeno anestezirali. Sedirali su simptom, ne bolest. Jer problem nije u Dodiku kao osobi, nego u sistemu koji proizvodi nove dodike svaki put kad se stari istroše. Zapad ga je 1998. doživljavao kao “dašak svježeg vazduha”, a 2025. kao “kontrolisani ventil pritiska”.
U oba slučaja — mi smo ti koji udišemo posljedice.
Ovo nije rješenje krize, već samo skupa politička transakcija. Za građane Bosne i Hercegovine, ovo je glasno podsjećanje na to da se istorija ponavlja, a da je “dašak proljeća” uvijek samo obećanje, dok nas jesenja oluja svake godine zatekne nespremne.
