Jutro 16. novembra 1532. godine zateklo je Carstvo Inka u trenutku koji je izgledao kao trijumf. Atahualpa, pobjednik brutalnog građanskog rata i apsolutni gospodar Carstva koje se protezalo preko planinskih masiva Anda, boravio je u Cajamarci okružen desetinama hiljada odanih vojnika i plemića. Njegova moć bila je takva da se činilo da nijedna sila svijeta ne može poremetiti njegov uspon.
Nasuprot njemu, u istoj dolini stajala je skupina od jedva 168 španskih konkvistadora. Na čelu im je bio Francisco Pizarro, čovjek koji nije znao ni da piše ni da čita, ali je znao sve o prevari, hladnoj proračunatosti i brutalnosti. Atahualpa je pristao na susret sa Špancima s mješavinom radoznalosti i potcjenjivanja: gledao je u njih kao u čudnovate, bezopasne strance sa sjajnim oklopima i “grmljavinskim cijevima”, ne shvatajući da se pred njim nalazi najubojitiji mehanizam kolonijalnog osvajanja.
Scena postavljena za katastrofu
Pizarro je Cajamarcu pretvorio u zamku. Dok su Inke pristupale trgu u svečanoj, potpuno nenaoružanoj povorci — običaj koji je pratio dolazak suverena — španski vojnici i konjanici rasporedili su se u uskim prolazima oko trga, skriveni iza zidova, vrata i improvizovanih barikada.
Sam Atahualpa ušao je na trg okružen stotinama plemića, sluga i nosača, uvjeren da dolazi na diplomatski prijem.
Biblija, tišina i signal za pokolj
U centru trga pred cara je izašao dominikanski sveštenik Vicente de Valverde, noseći krst i Bibliju. Sa zanosom misionara i sigurnošću osvajača, Valverde je zahtijevao da Atahualpa “prizna Hrista i kralja Španije”.
Car, zbunjen predmetom koji mu je predat, prislonio je Bibliju na uho. Knjiga je bila tiha. Tišina jedne vjere postala je razlog za uništenje čitave druge.
Ne čuvši glas bogova, Atahualpa je odbacio knjigu. Za Špance, to nije bio čin nerazumijevanja — već povod. Valverde je vrisnuo: “Hulja je odbacio Riječ Božiju!”. To je bio trenutak za koji je Pizarro čekao znak.
Devet sati koji su slomili imperiju
Španci su iz svojih skrovišta eruptirali u savršenoj vojnoj koreografiji. Arkebuze, topovi i konji — trio koji Inke nikada prije nisu vidjele — izazvali su paniku takvih razmjera da je trg Cajamarce postao klaonica. Konji, strahoviti i ogromni u očima Inka, nisu bili samo životinje — bili su demoni. Metalni oklopi činili su Špance neprobojnim. Buka oružja, dim i krv pretvorili su ceremoniju u haos.
Inke, sabijene u uski prostor i nenaoružane zbog ceremonijalnih pravila, nisu imale apsolutno nikakvu šansu. Neprijatelja nisu ni vidjele do trenutka kad je sve već bilo gotovo. Hiljade su poginule gazeći jedni druge u panici. Španci nisu izgubili ni jednog jedinog čovjeka. Pizarro je sam zarobio Atahualpu, držeći ga za kosu dok su njegovi ljudi tamanili careve pratioce.
U trenutku – imperija bez glave
Sa Atahualpom u lancima, Carstvo Inka — centralizovano, hijerarhijsko i zavisno od figure cara — raspalo se u rekordnom roku. U samo nekoliko mjeseci, španska vojska i epidemije koje su pratili konkvistadore potpuno su paralizirale andsku civilizaciju staru vijekovima.
Šesnaesti novembar 1532. ostao je zabilježen kao dan kada je manje od 200 ljudi, vođeni pohlepom, vjerom i hladnim proračunom, jednog popodneva slomilo jednu od najvećih civilizacija Novog svijeta — u samo devet sati.
To nije bio samo pad carstva. To je bio početak kraja čitavog kontinenta kakav je dotad postojao.
