Historijska paralela kontinuiteta teritorijalnih ambicija prema BiH od 19. stoljeća do savremenih politika
Politički odnosi Hrvatske i Srbije kroz modernu historiju obilježeni su sukobima, rivalstvima, sporovima, kulturnim razlikama i potpuno suprotstavljenim narativima o gotovo svakom važnom pitanju.
Dvije države često stoje na suprotnim stranama kada su u pitanju:
- geopolitika
- nacionalni identitet
- regionalno liderstvo
- odnos prema EU i NATO
- interpretacija ratova 1990-ih
Ali postoji jedna iznimka — jedno područje u kojem se interesi, makar implicitno, susreću:
Bosna i Hercegovina.
Ne zato što je BiH most između dvije nacije, nego zato što se kroz više od 150 godina političke historije može pratiti kontinuitet dviju ideologija:
srpskog i hrvatskog državnog projekta, koji Bosnu i Hercegovinu često nisu vidjeli kao cjelovitu, suverenu i samostalnu državu, nego kao prostor za podjelu, kontrolu ili teritorijalno proširenje.
Danas, 2020-ih, retorika je sofisticiranija, diplomatičnija i uokvirena evropskim jezikom.
Ali suština — kako tvrdi niz analitičara — ostaje slična.
Historijski korijeni: ideje koje su počele prije nego što su države postojale
Još u 19. stoljeću, dva velika nacionalna projekta oblikovala su političku kartu Balkana:
1. Srpski projekat – “svi Srbi u jednoj državi”
Inspirisan idejama Vuka Karadžića i Ilije Garašanina (Načertanije, 1844), ovaj koncept je BiH vidio kao ključnu teritoriju na putu velikosrpskog ujedinjenja.
Centralna teza bila je:
“Srbi u Bosni su dio jedinstvenog srpskog naroda.”
BiH se posmatrala kao prostor srpske etničke i geopolitičke ekspanzije.
2. Hrvatski projekat – “hrvatski državni teritorij do Drine”
Paralelno, hrvatski ilirski i kasnije pravaški pokreti BiH su vidjeli kao:
“povijesni hrvatski prostor”,
“kraljevinu koja pripada hrvatskom državnom pravu”.
Ovo seže do ideja Ante Starčevića, Josipa Franka i kasnije banovine Hrvatske (1939), gdje je dio BiH uključen u hrvatsku autonomiju.
Dakle — i prije stvaranja Jugoslavije, i prije ikakvih modernih konflikata, i srpski i hrvatski ideološki krugovi su Bosnu vidjeli kao prostor svojih ambicija.
Prva Jugoslavija – “Bosna kao tampon zona”
U Kraljevini SHS / Jugoslaviji (1918–1941), Bosna i Hercegovina je izgubila autonomiju i bila podijeljena u banovine.
To nije slučajno:
- srpske elite željele su kontrolu nad prostorom Bosne
- hrvatske političke strukture tražile su pripajanje dijela BiH Banovini Hrvatskoj
Sporazum Cvetković–Maček (1939.) uključio je velike dijelove zapadne BiH u Banovinu Hrvatsku, što je bio prvi ozbiljan pokušaj podjele BiH u modernoj eri — dogovoren između Beograda i Zagreba, bez ijednog predstavnika BiH.
To je obrazac koji će se ponavljati kroz 20. stoljeće.
1990-e: otvoreni pokušaj teritorijalne podjele BiH
Rat u BiH nije počeo kao spontani etnički haos, nego kao realizacija dvaju nacionalnih projekata.
Srpska politika: projekat “Velike Srbije”
Planovi koji su dokumentirani u:
- Memorandumu SANU (1986)
- stenogramima Skupštine RSK
- presudama Haškog tribunala
pokazuju jasnu ambiciju stvaranja jedinstvenog srpskog prostora koji uključuje veliki dio BiH.
Hrvatska politika 1990-ih: projekat “Herceg-Bosne”
Dio političkog i vojnog vrha Hrvatske tražio je pripajanje dijelova BiH Hrvatskoj.
Haški tribunal je u presudi “Prlić i ostali” jasno naveo postojanje udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem stvaranja hrvatskog entiteta povezanog s Hrvatskom.
Dogovor Tuđman–Milošević, Karađorđevo (1991.)
Ovo je najkonkretniji historijski primjer tačke spajanja interesa:
Hrvatska i Srbija, iako u svemu suprotstavljene, sastale su se kako bi razgovarale o podjeli Bosne i Hercegovine.
Nisu se slagali o mnogo čemu — ali o BiH jesu.
Zato se danas kaže:
“Svađaju se o svemu, osim o Bosni.”
Dayton – kompromis koji je zamrznut, ali ne riješen
Dayton je zaustavio rat, ali nije riješio suštinu: dvije susjedne države i dalje politički posmatraju BiH kroz svoje interese.
Srpska politika nakon 1995.
Beograd zvanično poštuje Dayton, ali politički akteri u RS kontinuirano:
- blokiraju državne institucije
- pozivaju se na pravo na secesiju
- nastoje vezati RS za Srbiju ekonomski, kulturno i simbolički
Ovo nije slučajno — to je produžetak stare vizije.
Hrvatska politika nakon 1995.
Zagreb otvoreno zagovara:
- “institucionalnu jednakopravnost Hrvata”,
što je legitimno načelno,
ali se politički prevodi u: - zahtjev za trećim entitetom
- redefiniciju izbornih jedinica po etničkom principu
- blokiranje integracijskih procesa BiH dok se ne ispune zahtjevi HDZ-a
Dakle — pristup je drugačiji od srpskog, ali efekat često sličan:
BiH ostaje disfunkcionalna i fragmentisana.
Zajednički nazivnik: destabilizacija kroz različite metode
Iako Srbija i Hrvatska nemaju iste ciljeve, imaju kompatibilne efekte:
1. Srbija — mehanizam stalne blokade
Kroz politiku u RS, svakih nekoliko mjeseci proizvodi se kriza koja potresa državu.
2. Hrvatska — mehanizam političkog uslovljavanja
Kroz EU institucije, Hrvatska često blokira procese koji bi ojačali funkcionalnu državu BiH.
Rezultat:
- slabija BiH
- podijeljena BiH
- BiH kao objekat, a ne subjekt
- društvo koje se stalno vraća u ratnu retoriku
Niti jedna ni druga država ne zagovaraju cjelovitu, jaku i funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu — jer snažna BiH historijski nije bila u interesu njihovih nacionalnih projekata.
Zašto je to opasno danas?
BiH se nalazi u geopolitički najosjetljivijoj tački Evrope:
- Ruski utjecaj kroz RS
- napetosti na Kosovu
- nestabilnost Crne Gore
- fragmentacija EU
- jačanje krajnje desnice u regionu
U takvim okolnostima, svako slabljenje BiH postaje globalno pitanje, ne samo lokalno.
I tu se vraćamo na suštinu:
Hrvatska i Srbija imaju različite ambicije, različite interese i često suprotne politike — ali kada je u pitanju BiH, njihove političke elite decenijama proizvode isto stanje:
Zamrznuta država.
Nepotpuna država.
Oslabljena država.
BiH opstaje uprkos, a ne zahvaljujući politici susjeda
Da je Bosna i Hercegovina zavisila samo od projekata Beograda i Zagreba, danas vjerovatno ne bi postojala kao cjelovita država.
Njen opstanak je rezultat:
- otpora građana BiH
- međunarodnog intervencionizma
- moralne i historijske istine da multietnički prostor ne može biti podijeljen bez katastrofe
Politike se mijenjaju, lideri odlaze, ideologije slabe i jačaju — ali jedna stvar ostaje:
Postojanje BiH je najvažniji dokaz da su projekti podjele propali.
I zato je BiH uvijek bila više od teritorije.
Ona je historijska ideja koja se opirala podjelama toliko dugo da je danas upravo ta otpornost čini državom.
