Neke pjesme ostanu u čovjeku zbog melodije.
Neke zbog energije.
Neke zbog perioda života u kojem su ga pogodile.
A neke ostanu zato što, mnogo godina kasnije, shvatiš da nisu bile samo pjesme.
Bile su upozorenje.
“Ich bin ein Ausländer” benda Pop Will Eat Itself jedna je od takvih pjesama.
Objavljena 1994. godine, u vremenu kada je Evropa još gledala krvavi raspad Jugoslavije, rast desnice, etničke strahove, nasilje nad migrantima i otrovnu politiku identiteta, ova pjesma nije zvučala kao običan singl.
Zvučala je kao sirena.
Kao bijes.
Kao pitanje upućeno svima koji vole reći da nisu za mržnju, ali se povuku kada mržnja dođe pred nečija vrata.
I možda je baš zato, za one koje je pogodila, ostala jedna od onih pjesama koje ne stare.
Ne zato što je svijet postao bolji.
Nego zato što nije dovoljno postao bolji.
Bend koji je zvučao kao kvar sistema
Pop Will Eat Itself nikada nisu bili uredan bend.
Nisu zvučali kao nešto što se lako smjesti u policu.
Bili su rock, industrial, elektronika, hip-hop energija, samplovi, buka, ironija, bijes i pop-kultura koja sama sebe jede, baš kako im ime kaže.
U njihovoj muzici nije bilo mnogo pristojnog sjedenja.
Više je ličila na televizor koji gori, novine koje vrište i grad koji se noću raspada pod neonom.
A opet, baš u tom haosu bilo je nečeg istinitog.
Jer devedesete nisu bile uredne.
Nisu bile samo šarena MTV nostalgija, baggy pantalone, CD-ovi i kasete.
Bile su i ratovi, izbjeglice, neonacisti, raspad starih sigurnosti, nova Evropa koja nije znala šta će sama sa sobom i političari koji su shvatili da se strah može vrlo dobro prodati.
Pop Will Eat Itself su taj zvuk vremena pretvorili u muziku.
Ne lijepu muziku u klasičnom smislu.
Nego potrebnu.
“Ich bin ein Ausländer” kao rečenica koja se ne može izbjeći
Naslov pjesme znači: “Ja sam stranac.”
Ali u toj rečenici nema turističke romantike.
Nema putovanja.
Nema razglednica.
Nema egzotike.
To nije “stranac” koji dolazi u grad da popije kafu i slika se pored spomenika.
To je stranac kao meta.
Stranac kao optužba.
Stranac kao riječ koju masa izgovara prije nego što opravda nasilje.
Pjesma udara upravo u taj mehanizam.
Kako se čovjek pretvara u kategoriju.
Kako se komšija pretvara u problem.
Kako se drugačije ime, jezik, boja kože, vjera ili porijeklo pretvaraju u razlog za prezir.
I kako društvo često prvo kaže “to se ovdje ne može desiti”, a onda se jednog dana probudi okruženo ljudima koji su već naučili da mrze organizovano.
To je strašna stvar kod ove pjesme.
Ne zvuči kao prošlost.
Zvuči kao nešto što se stalno vraća.
Pjesma protiv šutnje
Najvažnija poruka pjesme nije samo da rasizam postoji.
To znamo.
Nije čak ni da desnica raste.
I to se vidi.
Najvažnija poruka je pitanje upućeno onima koji nisu direktne mete.
Šta ćeš uraditi kada dođu po nekoga drugog?
Hoćeš li govoriti?
Hoćeš li braniti?
Hoćeš li se praviti da se to tebe ne tiče?
To je ono što ovu pjesmu čini moralno jačom od običnog političkog slogana.
Ona ne napada samo nasilnika.
Ona napada posmatrača.
A posmatrač je često najvažniji lik u historiji zla.
Nego zato što svojim ćutanjem daje prostor najgorima.
U tome je njena težina.
Ako odgovor na mržnju nije nasilje, onda odgovor ne može biti ni šutnja.
To je poruka koja bi danas mogla stajati na zidu svake škole, parlamenta, redakcije i evropske institucije koja voli pričati o vrijednostima dok istovremeno zatvara oči pred ljudima koji nestaju u sistemu.
Zašto ova pjesma posebno pogađa nas s Balkana
Za nekoga iz Bosne i Hercegovine, ova pjesma ima dodatnu težinu.
Jer mi dobro znamo šta znači kada se čovjek prvo preimenuje.
Kada više nije osoba, nego pripadnik grupe.
Kada više nije komšija, nego “oni”.
Kada više nije dijete, žena, starac, radnik, student, muzičar, doktor ili prodavač, nego etnička oznaka.
A nakon toga, sve postaje lakše za one koji žele nasilje.
Lakše je lagati.
Lakše je izbaciti.
Lakše je opljačkati.
Lakše je ubiti.
Lakše je reći da se “moralo”.
“Ich bin ein Ausländer” zato nije samo britanska pjesma o evropskom rasizmu.
Za nas može biti i pjesma o devedesetim.
O izbjegličkim kolonama.
O ljudima koji su preko noći postali nepoželjni u vlastitom gradu.
O državama koje su se raspadale dok su se ljudi pitali kako je moguće da se sve to dešava u Evropi.
A uvijek se može desiti u Evropi.
To je možda najgora istina.
Evropa nije imuna na mržnju.
Samo voli vjerovati da jeste.
Jedna od onih pjesama koje ne traže dozvolu da budu važne
Postoje političke pjesme koje se previše trude.
Čovjek osjeti parolu prije nego muziku.
Ali kod Pop Will Eat Itself stvar radi drugačije.
Buka, ritam, bijes i direktnost nose poruku bez potrebe da bude fina.
Ovo nije pjesma za lijepo slaganje uz večeru.
Ovo je pjesma koja treba da ti pokvari udobnost.
Da te podsjeti da fašizam ne dolazi uvijek u crnoj uniformi i s filmskom muzikom.
Nekad dođe kroz šalu.
Kroz komentar.
Kroz novinski naslov.
Kroz političku kampanju.
Kroz “brigu za naš način života”.
Kroz priču da su “oni” problem.
Kroz normalizaciju gadosti.
Kroz navikavanje.
A kada se društvo navikne, onda je već kasno za iznenađenje.
Zašto mi je razumljivo da nekome bude među pet najboljih pjesama
Neke pjesme čovjek voli jer su savršeno napisane.
Neke jer su zvučno moćne.
Neke jer su vezane za lični period.
Ali postoje pjesme koje voliš jer su ti, u nekom trenutku, objasnile svijet preciznije od knjiga i vijesti.
“Ich bin ein Ausländer” može biti baš takva pjesma.
Ona nije ugodna.
Nije sentimentalna.
Nije napravljena da te smiri.
Napravljena je da te probudi.
I možda je zato, za nekoga ko je gledao Balkan, Evropu, ratove, izbjeglice, nacionalizam, licemjerje i vječno vraćanje istih otrova, ova pjesma mnogo više od muzičke nostalgije.
Ona je zvučni dokument.
Dokument o tome kako brzo civilizovan čovjek nauči izgovoriti riječ “stranac” kao presudu.
Danas zvuči skoro previše aktuelno
Najtužnije je što pjesma iz 1994. godine danas ne zvuči kao arhiv.
Zvuči kao vijest.
Evropa opet raspravlja o migrantima kao o masi, a ne o ljudima.
Desnica opet raste.
Društvene mreže su od mržnje napravile industriju.
Političari opet skupljaju poene na strahu.
Ljudi opet govore da se “pretjeruje”.
Opet se tvrdi da se to ne može desiti ovdje.
A pjesma kao da negdje iz pozadine kaže: stvarno?
Zar opet niste naučili?
U tome je njena snaga.
Ona nije ostala u devedesetim.
Devedesete su, nažalost, ostale negdje u nama.
Pop Will Eat Itself nisu dali utjehu, dali su upozorenje
Nije svaka velika pjesma lijepa.
Neke velike pjesme su neugodne.
Ova je takva.
Ne pruža ruku da te utješi.
Više liči na to da te uhvati za rame i kaže: gledaj.
Gledaj šta se dešava kada se mržnja organizuje.
Gledaj šta se dešava kada ljudi šute.
Gledaj šta se dešava kada riječ “stranac” prestane biti opis i postane meta.
I zato “Ich bin ein Ausländer” ostaje važna.
Ne samo kao pjesma Pop Will Eat Itself.
Ne samo kao komad alternativne muzike devedesetih.
Nego kao podsjetnik da kultura ponekad bolje osjeti opasnost nego politika.
Politika čeka ankete.
Muzika ponekad čuje čizme prije nego što stignu do vrata.
Na kraju ostaje pitanje
Možda je najveća vrijednost ove pjesme u tome što ne dopušta neutralnost.
Ne pita samo ko si ti kada si ugrožen.
Pita ko si ti kada je ugrožen neko drugi.
To je mnogo teže pitanje.
Lako je biti protiv mržnje kada je mržnja daleko.
Lako je biti human kada humanost ništa ne košta.
Lako je voljeti slobodu dok neko drugi plaća cijenu njenog gubitka.
Ali kada se pojavi masa, kada se pojave laži, kada se pojavi strah, kada se pojavi novi “stranac” kojeg treba označiti, tada se vidi ko stvarno vjeruje u ono što govori.
Pop Will Eat Itself su to pitanje spakovali u pjesmu koja zvuči kao bijesni alarm.
I taj alarm, trideset godina kasnije, još nije prestao zvoniti.
Možda zato što pjesma nije o prošlosti.
Možda zato što je o nama.
