Počeo sam pokušava da otkrijem da li je jedna široko rasprostranjena teza istinita. U tom procesu, spotaknuo sam se o nešto mnogo veće: indeks svjetske ravnodušnosti. Već sam znao da bogati svijet, spaljivanjem fosilnih goriva, prežderavanjem na mesu i mliječnim proizvodima, te neuspjehom da napravi i najjednostavnije promjene, nameće masivan teret katastrofe, raseljavanja i smrti ljudima čija je odgovornost za klimatsku krizu minimalna. Ono na šta sam sada naišao je ogromna crna rupa našeg neznanja o tim uticajima.
Htio sam otkriti je li istina da devet puta više ljudi umire od hladnoće nego od vrućine. Ta se brojka često koristi od strane onih koji žele odgoditi klimatske akcije: ako ne učinimo ništa, neki tvrde, manje će ljudi umrijeti. Naravno, oni prešućuju sve druge posljedice klimatskog sloma: oluje, poplave, suše, požare, neuspjehe usjeva, bolesti i porast nivoa mora. Ali je li barem ta tvrdnja tačna?
Lažni podaci i moralna izolacija
Cifra potiče iz studije koja je koristila najšire dostupne skupove podataka kako bi pokušala proizvesti globalni pregled. Rezultati su, blago rečeno, iznenađujući. Na primjer, sugerišu da čak i u najtoplijim dijelovima svijeta, više ljudi umire od hladnoće nego od vrućine. Zapravo, Subsaharska Afrika, čini se, ima najvišu stopu smrti od hladnoće na svijetu i najnižu stopu smrti od vrućine. Brojke sugerišu da tamo 58 puta više ljudi umire od hladnoće nego od vrućine. Iako je istina da su ljudi u toplim mjestima manje prilagođeni hladnoći, može li to zaista biti istina?
Analiza otkriva cinični propust. Studija je morala modelirati globalne trendove iz mjesta u kojima podaci postoje, a to su obično bogatije, hladnije zemlje, gdje su zdravstveni sistemi relativno snažni. U skupu podataka navedena je samo jedna afrička zemlja: Južna Afrika. Nema podataka iz Indije, Pakistana, Bangladeša, Afganistana, Zaljevskih država (osim Kuvajta), Indonezije ili Melanezije. Drugim riječima, većina najtoplijih zemalja svijeta nije predstavljena. Niti većina mjesta u kojima je zdravstvena zaštita najslabija.
To ni u kom slučaju nije greška autora – to je jednostavno stvar dostupnosti zapisa. Studija je morala ekstrapolirati globalne trendove iz mjesta gdje podaci postoje, koja su bogatija i hladnija. Metodologija možda nije pogrešna, ali zapisi su toliko neujednačeni. Kao što mi je rekao jedan od autora, prof. Antonio Gasparrini, njihova ekstrapolacija je bila ogromna, posebno geografski, i ne mogu isključiti da model loše funkcioniše u nekim regijama. Subjekt koji mi, kao glavni akteri haosa, imamo moralnu obavezu da razumijemo, izgleda na karti kao ogromna rupa s nekoliko iscjepanih rubova.
Kolaps podataka: Cijena neznanja
Drugi rad, objavljen 2020. godine, ističe da u velikim dijelovima Afrike ne postoji čak ni zapis o ekstremnim toplotnim talasima, iako se oni sigurno dešavaju. Ključna međunarodna baza podataka o katastrofama, EM-DAT, bilježi samo dva toplotna talasa u Subsaharskoj Africi između 1900. i 2019. godine, koji su navodno izazvali smrt 71 osobe. Ista baza podataka navodi 83 toplotna talasa u Evropi, što je rezultiralo smrću preko 140.000 ljudi. S obzirom na to da su ljudi u Africi izloženiji i ranjiviji, je li zaista vjerovatno da na tom kontinentu manje ljudi umire od vrućine nego na bilo kojem drugom?
Daleko od poboljšanja podataka koje bismo očekivali, došlo je do brzog i katastrofalnog pada u broju meteoroloških stanica koje mjere uslove širom Afrike. Sada postoje blokovi široki stotine kilometara u kojima nije zabilježena nijedna stanica. Kao što primjećuje klimatolog Tufa Dinku: “Pokrivenost je obično najlošija u ruralnim područjima, tačno tamo gdje su sredstva za život najranjivija na klimatske promjene.”
To ne govori ništa o meteorološkim radarskim stanicama koje su neophodne za rano upozoravanje. U SAD-u i Evropi, gdje živi 1.1 milijarda ljudi, postoji 565 meteoroloških stanica, dok u Africi, gdje živi 1.5 milijardi, postoji samo 33, prema Svjetskoj meteorološkoj asocijaciji. Bez upozorenja o vremenu, mnogo više ljudi umire.
Rumsfeldov eho: Ignorisanje toga šta se ne broji
Isto se odnosi i na druge uticaje globalnog zagrijavanja. Studija objavljena u Natureu otkrila je da su smrti uzrokovane padavinama u Mumbaiju “za red veličine veće od onoga što je dokumentovano zvaničnom statistikom”. Najpogođeniji su stanovnici slamova, posebno žene i djeca. Ljudi, drugim riječima, koji se smatraju da se ne broje.
Globalno nedovoljno finansiranje prikupljanja podataka možemo posmatrati kao indeks koliko je moćnim vladama stalo do ljudskog života. To me podsjeća na izjavu američkog ministra odbrane Donalda Rumsfelda tokom rata u Iraku 2003. godine, koja je postala simbol krvave nonšalancije Bushove administracije: “Ne brojimo tijela drugih ljudi.“
Kako se ranjivim nacijama može nadoknaditi “gubitak i šteta” uzrokovana klimatskim slomom ako nemamo pojma koliko je taj gubitak i šteta zaista velika? Do sada su bogate zemlje obećale samo 788.8 miliona dolara UN-ovom fondu. To je 44 centa po glavi za svakog od 1.8 milijardi građana u državama Foruma klimatski ranjivih nacija: ukupan zbir naše “kompenzacije” za poremećaje, katastrofe i smrt koje smo uzrokovali.
Samit Cop30 mogao bi biti predstavljen kao ogroman slijeganje ramena ravnodušnosti bogatog svijeta: niti znamo, niti nas je briga, pa zašto bismo se suočili s potrebom za promjenom, sa svim političkim poteškoćama koje to nosi? Okreni lice od ništavila, iz straha od moralnog izazova koji on predstavlja.
