Kada njemački kancelar Friedrich Merz poruči da želi izgraditi “najmoćniju vojsku u Evropi”, mnogima se upali crveno svjetlo — ne zato što je današnja Njemačka ista kao ona iz 1914. ili 1939. godine, nego zato što se historija opasno često kreće u ciklusima koje ljudi potcijene dok ne bude prekasno. Dva puta u modernoj historiji, period ubrzanog njemačkog naoružavanja prethodio je globalnim sukobima. Danas niko razuman ne tvrdi da se isti scenarij ponavlja, ali poređenje više nije samo provokativno pitanje — postalo je legitimna analiza.
Ono što ovu situaciju čini posebno osjetljivom nije samo ambicija jačanja Bundeswehra, nego kontekst u kojem se to dešava: ruska agresija na Ukrajinu, američko povlačenje iz evropske sigurnosne uloge i ubrzano militariziranje gotovo svih velikih sila. Njemačka se nije sama probudila — pritisnuta je globalnim promjenama koje je više ne štite kao devedesetih.
Zašto baš sada? Trumpov pritisak i evropska panika
Najveća promjena dolazi iz Washingtona. Nova administracija poručuje Evropi da se prestane oslanjati na NATO kao osiguranje koje drugi plaćaju. Ako Evropa ne ulaže u vlastitu sigurnost, poruka je jednostavna: ostaje sama. Njemačka je to shvatila kao jasan signal.
Plan predviđa povećanje broja vojnika sa sadašnjih 180.000 na 260.000 aktivnih pripadnika i dodatnih 200.000 rezervista do 2035. godine. To bi Bundeswehr stavilo u rang najvećih konvencionalnih snaga na kontinentu — što je dramatičan zaokret za državu koja je desetljećima gradila identitet na pacifizmu i industriji, a ne vojsci.
Ono što izaziva dodatne tenzije jeste mehanizam regrutacije: prvo dobrovoljno, uz povišene plate i beneficije, ali ako se ciljevi ne ispune — slijede obavezni pozivi. Muškarci će od 2027. morati na obavezne medicinske preglede nakon upitnika koji stiže svim osamnaestogodišnjacima.
Zvanično obrazloženje je stabilno i ponavlja se: jača vojska znači manju vjerovatnoću rata. Problem je što je ista logika korištena i prije Prvog svjetskog rata — i tada je militarizacija bila predstavljena kao preventivna.
Strahovi unutar Evrope: da li je ovo kasno ili prerano?
Evropske države od 2022. provode tihu, ali ubrzanu militarizaciju. Poljska nabavlja tenkove i borbene avione tempom koji se nije vidio od Hladnog rata. Baltičke države grade nove baze, skloništa i rezerve. Finska i Švedska ušle su u NATO iz egzistencijalnog straha, ne iz političkog hira.
Njemačka se u toj trci dugo kretala najsporije — čak i poslije famoznog “Zeitenwende” govora. Bundeswehr je bio decenijama zapušten: nedostatak municije, neispravna oprema, tenkovi bez dijelova, vojska koja jedva popunjava svoje redove.
Sada se pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme u trenutku kada evropski sigurnosni pejzaž izgleda nestabilnije nego ikad od 1945. godine. Prema riječima njemačkog načelnika odbrane, NATO bi se mogao suočiti s potencijalnim napadom Rusije do 2029. godine — što znači da Berlin nema luksuz sporog tempa.
Ali ovdje nastaje paradoks: ako je reakcija prekasna, Evropa je ugrožena; ako je reakcija prebrza i preagresivna, rizik od pogrešnog signala raste.
Da li historija stvarno može da se ponovi?
Upoređivanje današnje Njemačke s onom iz prva dva svjetska rata može zvučati senzacionalistički, ali postoje ključne razlike:
- Njemačka danas nema revizionističku ideologiju niti plan teritorijalnog širenja
- vojsku razvija u okviru NATO strukture, a ne kao paralelni projekat
- politički sistem je stabilna parlamentarna demokratija s jakim institucijama
Međutim, postoji i element koji zabrinjava analitičare: militarizacija uvijek mijenja političku atmosferu, čak i u stabilnim državama. Povećanje vojne moći često dovodi do promjene javne percepcije prijetnji, normalizacije sile kao rješenja i redefinisanja političkog identiteta.
Historija nikad ne kopira događaje — ali često kopira mehanizme.
Rusija kao izgovor ili realna prijetnja?
Berlin pravi stratešku promjenu zbog Moskve. Ali pitanje je: da li Rusija predstavlja trenutnu opasnost ili potencijalnu dugoročnu?
Rusija u ovom trenutku iscrpljuje vojsku u Ukrajini, industrija joj radi pod sankcijama, a ekonomija se drži na kratkom roku zahvaljujući sirovinama i zaobilaženju tržišta. Međutim, lekcija koju NATO ponavlja je jasna — slab protivnik danas ne znači slab protivnik za pet godina.
Alarm ne zvoni zato što Rusija može osvojiti Evropu, nego zato što bi mogla izazvati ograničene krize u državama gdje testira granice — Estonija, Litvanija, Poljska, ili čak balkanski prostor kroz posredne igrače.
Njemačka se ne priprema za rat — priprema se da ne bude iznenađena.
Može li jača Njemačka stabilizirati Evropu?
Postoje dva moguća zaključka — oba sasvim realna.
Prvi: Njemačka postaje garant evropske sigurnosti u trenutku kada Amerika okreće leđa kontinentalnoj odbrani. Sa snažnijim Bundeswehrom, Evropa dobija kičmu koja joj decenijama nedostaje.
Drugi: jačanje njemačke vojske pokreće lančanu reakciju u kojoj sve države povećavaju kapacitete, što dugoročno stvara nestabilnost. Historija rijetko nagrađuje utrke u naoružanju racionalnim ishodima.
Za sada, sve zavisi od jednog faktora — političke mudrosti. Ako Njemačka svoju snagu usmjeri u odbranu i integraciju Evrope, promjena je dobra. Ako postane samostalni igrač, balans se ruši.
Pitanje nije da li Njemačka smije, nego kako
Nije problem što Njemačka jača svoju vojsku. Problem je što to radi u svijetu gdje se globalni poredak raspada, a povjerenje među državama nestaje. Kada veliki sistemi gube ravnotežu, i racionalne odluke mogu imati posljedice koje niko nije želio.
Dva puta u prošlom vijeku, Njemačka je bila simbol katastrofe. Danas može postati suprotnost — ali samo ako Evropa ostane jedinstvena, ako NATO ostane funkcionalan i ako militarizacija ne postane politička identitetska priča, nego hladna, jasna mjera odbrane.
Historija nas ne opominje da bismo se plašili, nego da bismo bili oprezni. Razlika između katastrofe i stabilnosti često je bila — samo nekoliko godina mudrosti.
