Odlazak Halida Bešlića, vladara sevdaha i čovječnosti, nije bio samo vijest o smrti, bio je to ideološki potres koji je, makar na jedan dan, srušio sve zidove koje smo gradili tri decenije. Gledajući danas Sarajevo, od Narodnog pozorišta, preko Gazi Husrev-begove džamije, do Bara, vidimo rijetku, gotovo zaboravljenu sliku: cijeli Balkan diše kao jedno srce.
Nema Sarajeva, Zagreba, Beograda, Ljubljane, Podgorice. Nema “njihovih” i “naših”. Postoje samo ljudi, ispunjeni istom sjetom i istim sjećanjem na pjesme koje su spajale, a ne dijelile. U tužnoj povorci stoje estradne zvijezde, političari, sportisti, ali najvažnije – stoje hiljade običnih ljudi iz svih krajeva regiona, rame uz rame, u tišini.
Halidova poruka nad sporazumima
Halid je za života bio dokaz da je Jugoslavija bila ideja o ljudskosti, a ne o granicama. Njegov glas nije priznavao pasoše, entitete ni ideologije, on je ulazio direktno u dušu, tamo gdje su rane najdublje, ali i gdje je solidarnost neuništiva.
Njegov posljednji ispraćaj je lekcija iz ujedinjenja koja vrijedi više od svih međunarodnih sporazuma, regionalnih inicijativa i političkih obećanja. Dok političke elite tri decenije obnavljaju rovove i dijele narod po imenu i strahu, Halid ih je ujedinio tugom – najiskrenijom emocijom. On nam je, u svom odlasku, pokazao da je suživot prirodno stanje ovog prostora, a podjela bolesna, nametnuta anomalija.
U jednom danu, shvatili smo da Halid, u svojoj ljudskoj veličini, nije umro. Umrla je laž o našoj trajnoj i neizbježnoj podjeli.
Kad je jedan čovjek otišao, region je bolno shvatio: koliko smo mali ako dišemo svaki zasebno. Koliko smo usamljeniji kad gradimo zidove između sebe. Halid nije otišao kao jedini heroj. Otišao je kao simbol. Simbol onoga što smo mogli biti. Simbol da je muzika mogla biti most, a ne granica. Da je glas – glas čovjeka – uticao više od svih politika.
Disati za vječnost, ne za trenutak
Halidov odlazak je bio trenutak kad smo disali kao jedno. Ali, tragedija Balkana leži u tome što mi dišemo zajedno samo za trenutak, a gušimo se u samoći za vječnost. Sjećanje na Halida ne smije biti samo bljesak emocije pred novim talasom nacionalističke retorike.
Halid nije otišao kao jedini heroj. Otišao je kao simbol. Simbol onoga što smo mogli biti. Simbol da je muzika mogla biti most, a ne granica. Da je glas — glas čovjeka — uticao više od svih politika.
Ovaj trenutak jedinstva nije dovoljan ako ga ne pretvorimo u viziju. Mi se ne smijemo ujediniti samo na komemoracijama, koncertima ili sportskim pobjedama. Moramo se ujediniti u radnim danima, u školama, na pijacama, u biroima – tamo gdje je prava, teška borba za ekonomsku i klasnu solidarnost.
Halid nas je podsjetio na to da su jedine podjele na ovom prostoru one između ljudi i neljudi, između siromašnih i onih koji profitiraju na ratu i podjelama. Ako je Halidova pjesma bila jača od bombi, onda naša volja za životom i zajedništvom mora biti jača od populizma i nacionalizma.
Danas, dok se tuga pretvara u posljednji, snažni aplauz, moramo donijeti odluku: Hoćemo li se vratiti svojim rovovima, čekajući iduću kolektivnu tragediju da bismo se opet na dan ujedinili? Ili ćemo ovaj dah zajedništva pretvoriti u vječni ugovor o miru, solidarnosti i ljudskosti – onakav kakav nam je Halid ostavio u amanet, notu po notu?
Neka nam njegova pjesma bude jedina himna, a njegova ljudska veličina jedina zastava. I neka se nikada ne zaboravi taj ponedjeljak, kada je cijeli Balkan, u suzama, disao kao jedno srce.
