Neki gradovi žive u kamenju više nego u mapama. Neki traju u pamćenju duže nego u knjigama. Starobosanski Dubrovnik je upravo takav — tvrđava koja je preživjela sve oblike našeg kolektivnog zaborava, ali nikad nije pristala na to da nestane. Stoji kao opomena i zavjet, kao podsjetnik na to da smo nekada bili zemlja u kojoj se svjetlost nije gasila čim bi pala noć, nego se prenosila rukama ljudi koji su znali ko su i kome pripadaju.
Vijekovima skrivan u šumi, potkopan kamenolomima, potcijenjen u literaturi i gotovo prekrižen na administrativnim mapama, starobosanski grad Dubrovnik je izgledao kao još jedna naša priča kojoj je sudbina napisala osmrtnicu. A onda su došli oni kojima su ruševine bile glas, a ne šutnja.
Grad koji je preživio zaborav
Zahvaljujući njima, Fondaciji Starobosanski grad Dubrovnik te inim prijateljima i onima koji su prepoznali važnost naše prošlosti, grad se digao iz tame.
Kad je BiH dobila poštansku marku sa Starobosanskim Dubrovnikom, nije uokviren samo jedan motiv nego cijeli naš odnos prema naslijeđu. To je okvir u kojem odbijamo brisanja, odbijamo umanjivanja, odbijamo šutnju pred mjestima koja su nas oblikovala. Ova tvrđava, danas Nacionalni spomenik BiH, nije samo arheološki lokalitet — ona je dokaz kontinuiteta i podsjetnik na to da se naslijeđe može spasiti.
To sjećanje, izvađeno iz zemlje i vraćeno iz zaborava, konačno je dobilo prostor dostojan svoje vrijednosti.
Jučer je, u malom pravougaoniku papira, zasjalo ono što je šutjelo vijekovima. To nije samo filatelistički dragulj – to je otpor zaboravu. Kao što je brokatni plašt oživio Mirka iz tame muzeja, tako i ovaj mali pečat oživljava Dubrovnik: podsjeća nas na to da je Bosna mjesto gdje su se kraljevi krunili, trgovci bogatili, a duh nije pao.
Uđimo u tu priču – ne kao posjetioci, već kao nasljednici – jer svaki otisak marke nosi šapat: “Mi smo ovdje. I uvijek ćemo biti”.
Glasovi koji otvaraju vrata prošlosti
Promociju poštanske marke posvećene Starobosanskom gradu Dubrovniku, između kamenih zidova Brusa bezistana, nadahnuto je otvorila Eldina Zolj-Balenović, članica Fondacije Starobosanski grad Dubrovnik, publicistkinja i jedna od onih rijetkih novinarki čija riječ ima i kredibilitet i dušu. Već u uvodnim rečenicama uspjela je najteže: da nas vrati vremenu u kojem je ovaj grad bio živ, jak i ponosan. U nekoliko skladno položenih riječenica, kao kamen do kamena, prenijela nam je ljepotu teme i otvorila vrata svijeta koji je dugo šutio, a danas ponovo govori.
I dok je Eldina zapalila iskru svojim uvodom, plamen je razbuktala Edina Kamenica, takođe članica Fondacije, čija je riječ simbol etike i profesionalizma u bosanskohercegovačkom novinarstvu, a njeni tekstovi se ne čitaju, već doživljavaju.
U njenim rukama, suha istorijska činjenica postaje živa drama, a najbolji primjer tome je saga čiji je protagonist – Perica Mijatović, predsjednik Fondacije Starobosanski grad Dubrovnik. Ovo je njena priča:
Kako je legenda postala činjenica
“Perica je prije mnogo godina slušao Radio Vrhbosnu, emisiju posvećenu starim gradovima Bosne i Hercegovine. U programu se javio uživo i pitao Lidiju Fekežu, uposlenicu Zemaljskog muzeja, da li joj je poznat stari grad na području Ilijaša za koji ljudi govore da se zove Dubrovnik. Gospođa Fekeža je odgovorila da joj je itekako poznat i navela niz naučnika koji su o njemu pisali: Milenko Filipović, Đuro Basara, Pavo Anđelić, Marko Vego… Pozvala ga je da dođe u Zemaljski muzej, obećavši da će mu pokazati i glasnike u kojima se nalaze podaci o Starobosanskom gradu Dubrovniku.
Mijatović je otišao i suočio se s naučnim pristupom onome što je cijelog života slušao kao dječak, sa svim onim legendama i predajama koje su se vezale za Stari grad Dubrovnik. Sve se spojilo u jednu fantastičnu vezu koja se uvukla u njega i koja je tražila da se ide dalje.
Zajedno s Mijatovićem, u priču su ušli i mnogi drugi ljudi, prije svega iz Ilijaša. Krenulo se u istraživanje i uskoro su se pojavili rezultati do kojih raniji naučnici, iz raznih razloga, nisu mogli doći. Već 1999. godine Mijatović je napisao tekst o Starobosanskom Dubrovniku za časopis Stećak. Sve je počelo u lokalnoj zajednici Ilijaša, od malih entuzijasta koji su pokrenuli priču koja je danas obišla cijelu zemaljsku kuglu.
Godine 2003, kada je Komisija za nacionalne spomenike uputila svim lokalnim zajednicama u BiH poziv da predlože lokalitete za listu nacionalnih spomenika, iz Ilijaša su prijavljeni i Starobosanski Dubrovnik i nekropola Kopošići — i oba su uvrštena na listu.
Ali, ‘mali ljudi’ nisu opterećeni kanonima, granicama, pravilnicima…. Oni šire razmišljaju. Na popisu je pisalo da se na tom lokalitetu nalazi 14 stećaka, ali kada se popnete gore, vidite da ih je zapravo 34. Mijatović i grupa zavičajnih entuzijasta uputili su dopis Komisiji da se greška ispravi — i ona je ispravljena.
Drugi dopis odnosio se na zaštitnu zonu Starobosanskog grada Dubrovnika. Zašto je to bilo važno? Zato što se time onemogućava nelegalna gradnja. U ovom slučaju to je bilo presudno, jer je kamenolom koji je godinama radio, potkopavao, ozbiljno oštetio nacionalni spomenik. Ali zahvaljujući entuzijastima, kamenolom je zatvoren, a dopis o zaštiti usvojen.
Zato, kada kažemo da mali ljudi ne mogu ništa da urade — mogu. Samo trebaju raditi s vjerom i strašću.
Otkrića koja mijenjaju istoriju
Kroz godine, toj maloj grupi pridružili su se i mnogi drugi. Od tog trenutka počinju otkrića. Najpoznatije je otkriće brokatnog plašta. Imala sam čast kao novinarka da prisustvujem trenutku kada su izvađeni njegovi ostaci — to je nešto zaista posebno. Zahvaljujući čarobnim rukama naše članice Azre Bečević-Šarenkape, stručnjakinje za tekstil, od tih fragmenata napravljen je plašt koji se danas nalazi u Zemaljskom muzeju, u istoj prostoriji gdje je i Sarajevska hagada.
Taj plašt pripadao je Mirku Radojeviću. Njegov sin bio je veliki bosanski knez Batić, a za njegov stećak kaže se da je jedan od najljepših među desetinama hiljada stećaka u BiH. Ono što je zanimljivo, knez Radojević pronađen je bez glave.
Dolazili su naučnici, obnavljala se istočna kula i 40 metara zida. Mi iz Fondacije smo lobirali, tražili, vukli za rukav ljude, i sve je, naravno, išlo preko Općine, i uz mnogo borbe obezbijedili smo sredstva za nastavak obnove — posebno za južnu kulu koja vidno propada.
A onda se desi nešto što je tipično za ovu državu kakva jeste — državu koju izvana i iznutra pokušavaju da unište. Godinama smo čekali jedan papir, jedan potpis, da bi se istraživanja nastavila i obnova mogla početi. Skupili smo sredstva, ali smo na kraju dobili odluku u kojoj se federalno Ministarstvo prostornog uređenja poziva na odluku visokog predstavnika o državnoj imovini.
Zamislite taj apsurd: Stari Dubrovnik i Kopošići su državno vlasništvo. Mi hoćemo da ih obnovimo, a neko se poziva na odluku koja s tim nema veze. Jasno i javno tvrdim: to nije odluka visokog predstavnika.
Mi okupljamo ljude za koje znamo da vole Bosnu, da žele sačuvati ovu baštinu. Zahvaljujući njima, Stari Dubrovnik je ušao u digitalnu svjetsku bazu spomenika.
U Fondaciji imamo ljude poput Adisa Fejzića, prvog doktora skulpture u BiH, stručnjaka koji voli svoj posao i koji je u potpunosti posvećen stećcima. Zahvaljujući njemu, dobili smo i svoj znak. Zahvaljujući Zlatanu Filipoviću, profesoru na američkom univerzitetu u UAE, rad naše fondacije stigao je u sve dijelove svijeta — on učestvuje na međunarodnim konferencijama i predstavlja ove teme tamo gdje se nikada prije nisu čule. Zahvaljujući nama, nekropola Kopošići ušla je u evropski projekt Horizonti, koji istražuje kako klimatske promjene utiču na kamen.
Uspostavili smo kontakt i s Dubrovnikom na jugu, s Društvom dubrovačkih starina. Bavimo se i biodiverzitetom, imamo i malu sekciju posvećenu tome.
A današnja radost — ova poštanska marka — nešto je posebno. Na neki način svi smo učestvovali u njenom nastajanju. To je dokaz da ono što radimo putuje svijetom. Poštanska marka nije samo sredstvo u saobraćaju, zahvaljujući njoj, ljudi širom svijeta vidjet će Starobosanski Dubrovnik, a vidljivost naše baštine podignuta je na najvišu razinu”.
I dok su Eldina i Edina dale glas ovoj priči, svaka na svoj način — jedna iskrom, druga plamenom — iza cijelog ovog poduhvata stoji čovjek bez kojeg se nijedna od tih iskrica ne bi spojila u vatru: Perica Mijatović, predsjednik Fondacije Starobosanski grad Dubrovnik. Čovjek koji je jednu radijsku emisiju pretvorio u životnu misiju, a jednu lokalnu legendu u međunarodno priznatu baštinu. Njegova neumorna predanost, strpljivost i sposobnost da okuplja ljude oko zajedničkog cilja čine ga ne samo vođom nego i dušom cijelog projekta. I s tom vizijom nas vraća u samu srž istorije, u ono što je Dubrovnik zapravo bio:
Ljudi koji nose baštinu
“Starobosanski Dubrovnik pripadao je srednjovjekovnoj župi koja je obuhvatala područje današnje Vogošće, Ilijaša, Breze, dobrim dijelom Vareša i Olova. Istoriografija je dugo ostavljala dilemu — da li je riječ o manjem vlastelinskom zamku bez posebnog značaja ili o složenijem kompleksu. Dubrovnik je uglavnom bivao usputno spominjan, nikada detaljno istražen.
Tek kada smo mi, istraživanjem, razgrnuli tu prašinu, postalo je jasno o čemu se radi. Starobosanski Dubrovnik nije bio sporedna utvrda nego veliki srednjovjekovni grad, strukturiran kao i drugi značajni centri Bosne toga doba. To je tvrđava sa četiri kule, ispod koje se nalazi donji grad, bedemima opasano naselje. Još niže bila je varoš, mjesto svakodnevne trgovine, zanata i života.
Predanje o njegovom nastanku pojavljuje se u brojnim izvorima, a najčešće se povezuje s vremenom bana Kulina. Visokodostojanstveni pripadnici vlastelinskog roda Mirkovića, prvih srodnika bosanskih kraljeva, bili su vlasnici grada. Sahranjeni su ispod stećaka izuzetne umjetničke vrijednosti.
Jedan od tih stećaka posebno je važan: govori o velikom knezu bosanskom Batiću Mirkoviću, a u tekstu se pominje i kralj Tvrtko. U Kantonu Sarajevo to je jedini stećak s natpisom, a u cijeloj Bosni postoje samo tri stećka na kojima se spominju vladari.
Uprkos svemu, dugo je postojalo nerazumijevanje vrijednosti ovog lokaliteta. Tek su neki od nadležnih prepoznali njegov značaj i izašli nam ususret. Zahvaljujući BH Pošti, Dubrovnik je danas dobio svoju poštansku marku — simbol priznanja i potvrdu da ovo mjesto pripada najvišoj kategoriji bosanskohercegovačke baštine”.
Ako nam je Perica Mijatović dokazao da se baština spašava na terenu, Zlatan Filipović je taj koji njen glas širi svijetom. On je digitalni ambasador i vizionar koji razumije da put Starobosanskog grada Dubrovnika ne smije završiti samo iznad Ilijaša.
Zahvaljujući Zlatanovom angažmanu, rad Fondacije dospio je na brojne međunarodne konferencije i univerzitetske krugove, promovišući priču na najvišem akademskom nivou i uvodeći je u svjetske baze spomenika.
Tako, iako je fizički daleko, Zlatan je juče itekako bio prisutan. Stoga, prelazimo iz daleke prošlosti koju smo učinili živom, u virtualnu sadašnjost i globalni svijet. Zavirite u video i uđite u svjetove koje je Zlatan spojio:
Ako je Zlatan, iz daljine, pokazao kako izgleda naša baština kad se pretvori u svjetlost, onda je još jedan član Fondacije Adis Fejzić pokazao kako izgleda kada joj priđeš rukom. Adis Fejzić je priznati umjetnik i istraživač, čovjek čiji se rad nalazi u muzejskim i javnim kolekcijama u BiH i inostranstvu. Njegov rad je tih, precizan i posvećen — baš poput kamenja o kojem brine. On je čovjek koji zna čuti tišinu stećka, vidjeti ono što vrijeme pokušava izbrisati i vratiti smisao svakoj pukotini. Zahvaljujući njemu, Fondacija ima svoj znak, svoje lice, svoj pečat. A svoju priču pečatirao je na sljedeći način:
Umjetnici i čuvari pamćenja
“Pokušaću objasniti šta sam napravio. U prvi mah želio sam napraviti relativno realan prikaz onoga što se danas može vidjeti na lokalitetu. Međutim, jedna restaurirana kula i jedan zid, kada ih svedete na poštansku marku, izgledaju kao i ostaci svakog drugog srednjovjekovnog grada.
Zato sam poželio uraditi nešto značajnije — nešto što je u duhu onoga što Dubrovnik zaista jeste. Moj posao u Fondaciji je da pomognem u očuvanju, restauraciji i konzervaciji, ali i da zabilježim naše današnje postojanje, da ostavim trag za budućnost. Ova markica upravo je takav doprinos: mali, ali trajan dokument onoga što danas stvaramo.
Kao umjetnik, želio sam da moje djelo bude vezano za našu tradiciju, koliko god je to moguće. Zato sam se odlučio za metaforu grada Dubrovnika, predstavljenu kroz njegov prepoznatljivi znak — srednjovjekovnu kulu oblikovanu kao slovo D, onako kako se pisalo na bosančici.
Glavni motiv markice, međutim, jeste heksagon — šesterougaoni temelj same kule. U njegovoj grafičkoj strukturi vidi se mreža, aluzija na kamenje koje tamo stoji stoljećima. A sve ono što se još ne vidi, sve što je ispod i iza sadašnjeg stanja grada, sve što nam Dubrovnik govori o nama, o našoj prošlosti i vrijednostima koje tek trebamo otkriti — predstavljeno je u unutrašnjem prstenu heksagona. Tu se nalazi apstrahirana floralna ornamentacija, metafora za svu onu vrijednost koja još nije u rukama, ali je slutimo, tražimo i tek trebamo otkriti — u Dubrovniku i u cijeloj našoj povijesti”.
U priči o baštini uvijek se pojave ljudi koji dolaze iz sasvim drugih svjetova, a ipak prepoznaju njenu važnost. Oni koji razumiju da kultura nije trošak nego kapital te da se identitet ne čuva samo u muzejima nego i u svakodnevnim gestama jedne države.
Među takvim ljudima je i Adis Šehić, generalni direktor BH Pošte, institucije koja je, iako naizgled udaljena od arheologije i istorije, godinama jedan od najpostojanijih čuvara kolektivnog pamćenja. Kada BH Pošta stavi neko ime, grad, umjetnika ili otkriće na poštansku marku, to više nije samo grafički znak — to postaje dio državnog arhiva, pečat koji putuje svijetom i priča našu priču:
Poštanska marka koja je pobijedila zaborav
“Uvažene kolege su mi ranije govorile o značaju Starobosanskog grada Dubrovnika. Mi, kao društveno odgovorno javno preduzeće, nastojimo da svaki bitan događaj u Bosni i Hercegovini, svaku ličnost i svako mjesto koje je važno za našu zemlju, unesemo u poštansku marku — tako da cijeli svijet zna za njih.
Ova poštanska marka proći će dalek put i ući u više od 190 zemalja. Mnogi će obratiti pažnju na sadržaj poštanske marke. Mi smo tu da, kad god treba, odgovorimo ne samo izdavanjem poštanske marke nego i svim drugim vrstama doprinosa — posebno kada se radi o projektima, komunikacijama ili inicijativama kojima je potrebna finansijska ili druga podrška”.
Poštanska marka Starobosanskog Dubrovnika danas je više od simbolike, ona je ogledalo našeg odnosa prema baštini. Pokazuje koliko možemo kada se znanje, volja i bosanski inat napokon spoje. Ovo izdanje nije poklon prošlosti, nego obaveza prema budućnosti: da ova i priče poput nje više ne ostaju na ramenima samo entuzijasta nego sa dobiju pažnju i brigu koju odavno zaslužuju. Ako je mala marka mogla otvoriti velika vrata razgovora o odgovornosti, onda je red da i čitav sistem napokon čuje ono što su uporni ljudi ponavljali godinama. Dubrovnik je svoj glas dobio. Na nama je da se taj glas ne utiša. Markica je krenula na put svijetom — vrijeme je da krenemo i mi.
