Postoje filmovi koji zabave.
Postoje filmovi koji šokiraju.
A postoje i oni rijetki koji ostanu kao težina u grudima dugo nakon što se svjetla u sali upale.
“There Will Be Blood” (2007), film reditelja Paula Thomasa Andersona, spada u ovu posljednju kategoriju.
To nije samo priča o nafti.
To je priča o Americi.
Daniel Plainview – čovjek bez dna
U centru filma stoji Daniel Plainview, kojeg je Daniel Day-Lewis odigrao toliko uvjerljivo da je lik postao arhetip.
Plainview je samonikli kapitalista s početka 20. vijeka, čovjek koji gradi imperiju nafte iz prašine i krvi.
Ali ono što film čini moćnim nije samo njegova ambicija.
To je njegova praznina.
On ne želi samo novac. On želi dominaciju. Želi da pobijedi druge, da ih nadvlada, da ih ponizi.
Njegova čuvena rečenica:
“I have a competition in me.”
nije samo dijalog. To je dijagnoza.
Film bez sentimentalnosti
“There Will Be Blood” nema klasične heroje.
Nema velikih monologa o moralu.
Nema spasonosnih trenutaka.
Umjesto toga, film je hladan, spor i nemilosrdan.
Kamera dugo ostaje na licu, na tišini, na zvuku metala i zemlje.
Muzika Jonnyja Greenwooda stvara napetost koja nikada do kraja ne popušta.
To je film koji traži strpljenje — ali nagrađuje pažnju.
Kapitalizam vs. religija
Jedna od najzanimljivijih dimenzija filma je sukob između naftnog magnata i mladog propovjednika Elija Sundayja.
To nije samo lični konflikt.
To je simbol sudara dvije sile koje su oblikovale modernu Ameriku:
- kapital
- religija
Plainview kupuje zemlju.
Sunday kupuje duše.
Obojica manipulišu.
Obojica žele moć.
I obojica su spremni na poniženje drugog da bi došli do cilja.
Zašto je film i danas relevantan?
Jer govori o nečemu što nije nestalo.
Pohlepa kao pokretač sistema.
Takmičenje kao životna filozofija.
Usamljenost kao posljedica ambicije.
Film ne nudi rješenje. Ne drži lekciju. Ne moralizira.
On samo pokazuje kako čovjek može osvojiti svijet — i izgubiti sebe.
Daniel Day-Lewis: performans koji je postao legenda
Njegova interpretacija Plainviewa često se navodi kao jedna od najboljih u istoriji filma.
To nije gluma koja pokušava biti simpatična.
To je gluma koja te tjera da osjetiš nelagodu.
Svaki pokret, svaki pogled, svaki trzaj lica djeluje kao dio unutrašnje eksplozije.
I kada film završi, ostane samo osjećaj:
praznine.
Film koji nije za sve — i baš zato je velik
“There Will Be Blood” nije blockbuster.
Nije film za opuštenu nedjelju.
Ali je film koji podsjeća zašto kinematografija može biti umjetnost, a ne samo zabava.
Jer nekad je dovoljno da kamera stoji mirno i posmatra čovjeka kako se penje.
I pada.
