Postoje igrači koji osvajaju trofeje.
Postoje oni koji stvaraju rekorde.
A onda postoji Ronaldo de Assis Moreira — Ronaldinho — jedini fudbaler u modernoj historiji koji je natjerao svijet da se zaljubi u igru, čak i kad njihov tim gubi.
Nije igrao fudbal.
On ga je pretvarao u umjetnost.
Kad god bi dotakao loptu, izgledalo je kao da svira instrument koji samo on razumije — osmijeh umjesto napetih vilica, improvizacija umjesto taktike, radost umjesto straha.
I zato su ga voljeli svi: i oni koji navijaju za Barcelonu, i oni koji navijaju protiv nje, i oni koji nikad nisu gledali utakmicu do kraja.
Jer Ronaldinho nije bio samo fudbaler.
On je bio podsjetnik zašto smo se uopće zaljubili u fudbal.
Prije nego što je postao legenda — bio je klinac iz Porta Alegrea
Rođen 1980. u Porto Alegreu, Ronaldinho je odrastao u skromnoj porodici gdje je muzika bila jednako važna kao lopta.
Njegov brat Roberto, i sam veliki talenat, bio je njegov prvi idol — i čovjek koji je napustio fudbal kako bi podržao Ronaldinhov put.
Još kao dijete, radio je stvari zbog kojih su ljudi prestajali disati:
- igrao futsal i pljeskao sam sebi između driblinga
- zabijao golove sa centra kao da je to normalno
- sa 13 godina dao protivničkom timu 23 gola u jednoj utakmici
Nije bilo skauta koji je mogao objasniti šta vidi.
Jer kako objasniti dijete koje izgleda kao da se smije fizici?
U Gremiju su brzo shvatili:
ovo nije talenat — ovo je poezija.
Svjetska scena je eksplodirala u trenutku kada je stigao u Evropu
Prvo PSG.
Grad svjetlosti dobija igrača koji je izgledao kao da nosi sunce na kopačkama.
Tamo je počeo raditi stvari koje su izgledale kao magija:
elastična, flip-flap, dodiri bez gledanja, dribling koji prekida zakone gravitacije.
Francuska liga bila je samo uvod.
Svijet je prvi put shvatio šta dolazi 2002. na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji.
Brazil je imao Rivalda i Ronalda Fenomena, ali sve oči su bile na dječaku sa neuhvatljivim osmijehom.
Njegov gol protiv Engleske — lob iz nemogućeg ugla — nije bio slučajnost.
To je bio potpis.
Komentatori nisu znali šta da kažu.
Jedan je samo izustio:
“Ovo nije fudbal. Ovo je čarolija.”
Brazil je te godine postao prvak svijeta.
Ronaldinho je postao globalna religija.
Barcelona: kada se Nou Camp poklonio osmijehu
Kada je 2003. stigao u Barcelonu, klub je bio u haosu — bez trofeja, bez identiteta, bez budućnosti.
Ronaldinho je stigao bez pritiska.
Samo sa jednim ciljem:
vratiti radost.
I uspio je u nečemu što je izgledalo nemoguće:
stadion koji je naviknut na hladan perfekcionizam počeo je ponovo disati.
U sezoni 2004/05 počeo je raditi stvari koje se i danas smatraju naučno neobjašnjivim:
- driblinzi koji su pretvarali profesionalce u čunjeve
- asistencije bez gledanja
- golovi sa osmijehom, kao da život nije težak
Ali onda je došao trenutak koji će se prepričavati dok postoji fudbal.
Noć kada je Bernabéu ustao na noge
El Clásico, Madrid, 2005.
Barcelona razbija Real Madrid, ali nije rezultat ono što ljudi pamte.
Nakon drugog gola, Ronaldinho prolazi kroz odbranu kao da gura zrak rukama.
Tribine Bernabéua — najteže i najponosnije u Evropi — ustaju i aplauziraju rivalu.
To se u fudbalu skoro ne dešava.
Posljednji put prije toga — Diego Armando Maradona.
A sada Ronaldinho.
Nijedna statistika to ne može objasniti.
To nije bio respekt — to je bilo priznanje da gledaju čudo.
Messi: “On je bio moj mentor”
Postoji legenda koja nije mit.
Jedne večeri na treningu La Masije, mladi 16-godišnjak dribla kao da je lopta dio njegovog tijela.
Ronaldinho ga zagrli i kaže:
“Zapamtite ovo ime — Lionel Messi. On će biti veći od mene.”
I bio je.
Ali Messi nikada nije zaboravio ko mu je otvorio vrata.
Kasnije je rekao:
“Ronaldinho je promijenio historiju Barcelone. Bez njega, klub ne bi bio ono što je danas, a ni ja.”
Kada jedan od najvećih svih vremena govori tako — to je definicija naslijeđa.
Utjecaj koji se ne može izmjeriti statistikama
Ronaldinho je osvojio sve:
- Liga prvaka
- Svjetsko prvenstvo
- Zlatna lopta
- Copa America
- FIFA igrač godine (dvaput)
Ali brojke nikada nisu bile njegov jezik.
Njegov pravi učinak bio je:
- u djeci koja su pokušavala uraditi elastičnu na školskom igralištu
- u navijačima koji su dolazili na stadion da bi se smijali, ne da bi preživjeli
- u generaciji koja je prestala gledati fudbal kao rat, nego kao ples
Nike je stvorio slogan “Joga Bonito”.
Ronaldinho ga je pretvorio u način života.
Pad koji nije izbrisao legendu
Da je njegova karijera trajala duže na vrhuncu — možda bi bio najveći svih vremena.
Kasniji period donio je:
- povrede
- nedisciplinu
- noćni život
- pad forme
Ali tu postoji važna istina:
Ronaldinho nikada nije bio igračić za trajanje.
On je bio spektakl.
Neki fudbaleri traju 15 godina.
On je za pet godina promijenio svijet.
Nakon Barcelone, kratka poglavlja u Milanu, Flamengu, Atléticu Mineiru, Querétaru — i svaki put ista stvar:
gdje god bi se pojavio, osmijeh je bio valuta.
Jer ljudi ne pamte kako si završio.
Pamte kako si ih natjerao da se osjećaju.
Šta su o njemu rekli najveći
Zlatan Ibrahimović:
“On je jedini igrač zbog kojeg sam poželio da budem navijač.”
Thierry Henry:
“On nije igrao fudbal da pobijedi. On je igrao da usreći ljude.”
Pep Guardiola:
“Barcelona je bila izgubljena. Ronaldinho nas je vratio kući.”
I možda najljepša, od Fenomena Ronalda:
“Ronaldinho je bio radost u ljudskom obliku.”
Naslijeđe koje se ne može ponoviti
Danas, u eri taktike, pressinga, GPS prsluka i statistike na monitorima, Ronaldinho izgleda kao poruka iz nekog drugog univerzuma.
On je dokaz da:
- fudbal nije nauka
- talent ne mora biti ozbiljan
- osmijeh može biti oružje
- publika ne voli savršenstvo, nego čudo
Ronaldinho nije bio najbolji igrač svih vremena.
Ali niko nikada nije bio voljen kao on.
I zato, kad god pogledaš stari video njegove elastične, ili dodira bez gledanja, ili gola protiv Chelseaja kada je stao i samo šutnuo sa zgloba — sve se vrati u trenutku:
zvuči smijeh sa tribina
čuje se samba u pozadini
i lopta opet prkosi gravitaciji
Jer postoji samo jedan Ronaldinho.
I nikada više neće biti drugi.
