Svi su čuli za Povelju Kulina bana iz 1189. godine.
U školama se uči kao “najstariji sačuvani diplomatski dokument Bosne”.
Ali rijetko se kaže šta je ona zapravo bila u suštini.
Nije to bio samo trgovački papir za Dubrovčane.
Bio je to politički signal — i to opasan po tadašnji feudalni poredak.
Šta je Kulin ban stvarno uradio
U vremenu kad su:
- vladari uzimali carine kako im se prohtije
- trgovci bili plijen lokalnih moćnika
- zakon vrijedio samo za slabe
Kulin ban je uradio nešto neuobičajeno:
dao pisanu garanciju slobode kretanja, sigurnosti i imovine strancima
I još važnije:
- ograničio je samovolju lokalnih vlastelina
- uspostavio princip da vlast nije iznad datog obećanja
- priznao da zakon vrijedi i za one koji nisu “njegovi”
To u 12. vijeku nije bila norma.
To je bila anomalija.
Bosna kao prostor dogovora, ne sile
Povelja pokazuje nešto što se kasnije stalno ponavlja u historiji BiH:
Bosna nije nastajala kao:
- imperija
- osvajački projekt
- centralizirana sila
Nego kao prostor kompromisa:
- između Istoka i Zapada
- između religija
- između trgovine i politike
Zato je Bosna često opstajala — ali rijetko dominirala.
I zato je često bila meta.
Zašto je ovo danas važno
U zemlji u kojoj se stalno govori da:
- “nikad nismo imali državu”
- “nikad nismo znali upravljati”
- “uvijek nam je neko drugi pravio pravila”
Povelja Kulina bana govori suprotno:
Bosna je vrlo rano razumjela da je pravna sigurnost jača od sile
i da se vlast legitimira povjerenjem, ne strahom
Problem nije u tome što tog znanja nikad nije bilo.
Problem je što se stalno prekidalo.
Ratovima.
Imperijama.
Ideologijama.
Historija koju ne volimo isticati
Ova epizoda ne ulazi lako u nacionalističke narative:
- nije ratna
- nije pobjednička
- nije “mi protiv njih”
Ali je zrela.
I možda baš zato — opasna.
Jer podsjeća da Bosna nije osuđena na haos.
Samo joj se haos stalno nameće.



