Kada se u Washingtonu govori o „nacionalnoj sigurnosti“, svijet bi trebalo pažljivo slušati. Ne zato što se uvijek govori istina, nego zato što se iza formulacija često kriju namjere koje se realizuju tiho, postepeno i bez velike pompe. Objavljivanje navodne proširene, neslužbene verzije američke Strategije nacionalne sigurnosti, u koju je uvid imao portal Defense One, upravo je takav trenutak.
Ako su navodi autentični, riječ je o pokušaju radikalnog zaokreta američke vanjske politike – ne samo prema Evropi, nego prema samom konceptu međunarodnog poretka kakav poznajemo od kraja Drugog svjetskog rata.
Evropa kao problem, ne kao saveznik
Službena verzija strategije već je izazvala šok tvrdnjom da bi „evropska civilizacija mogla nestati u sljedećih 20 godina“. Sama ta rečenica otkriva duboko nepovjerenje prema Evropskoj uniji kao političkom projektu. No, prema Defense One, neslužbeni nacrt ide mnogo dalje: Evropa se više ne posmatra kao saveznik u cjelini, već kao prostor koji treba fragmentirati.
U tom kontekstu pojavljuje se ideja političkog i strateškog približavanja Austriji, Italiji, Mađarskoj i Poljskoj – s ciljem njihovog postupnog udaljavanja od evropskog bloka. Ne kroz otvorenu konfrontaciju, već kroz jačanje bilateralnih odnosa, podršku suverenističkim strankama i narativ „očuvanja tradicionalnog evropskog načina života“.
Drugim riječima: Evropa se dijeli na „korisne“ i „neposlušne“.
Suverenizam kao alat, ne kao vrijednost
Trumpova administracija, prema ovom dokumentu, ne promoviše suverenizam kao princip sam po sebi, već kao instrument. Nacionalne države su poželjne dok god su politički usklađene s američkim interesima. Onog trenutka kada postanu autonomne u pravom smislu te riječi – suverenizam prestaje biti vrlina.
To je klasična realpolitička logika: ideologija nije bitna, lojalnost jeste. Zato se u dokumentu navodno ističe spremnost SAD-a da pruža podršku samo onim evropskim partnerima koji dijele „ključne stavove Washingtona“, dok se ostali prepuštaju sami sebi.
Takav pristup predstavlja otvoreni raskid s idejom kolektivne sigurnosti i multilateralnih institucija.
NATO bez širenja, savezništva bez garancija
Već objavljena strategija nagovijestila je kraj politike stalnog širenja NATO-a. Prošireni dokument, ako je vjerovati Defense One, ide korak dalje: NATO više nije garant sigurnosti, već platforma koja vrijedi samo dok služi američkim interesima.
To je suštinski kraj transatlantskog dogovora iz druge polovine 20. vijeka. Umjesto stabilnih savezništava, uvodi se logika ad hoc partnerstava. Umjesto sigurnosnih garancija – politička procjena trenutne koristi.
Za Evropu, to znači kraj iluzije da je SAD trajni štit.
C5: novi klub velikih sila
Najradikalniji dio procurjelog nacrta odnosi se na prijedlog stvaranja novog geopolitičkog formata – C5. U njemu bi sjedili SAD, Kina, Rusija, Indija i Japan. Ne zbog zajedničkih vrijednosti, nego zbog gole činjenice moći.
Za razliku od G7, koji se barem formalno temelji na liberalno-demokratskim principima, C5 bi bio čisti izraz realpolitike. Svijet bi se ponovo dijelio među nekoliko centara moći, dok bi ostatak planeta bio objekat upravljanja, a ne subjekt odlučivanja.
Ideja podsjeća na koncert velikih sila iz 19. vijeka – samo s modernim oružjem i globalnim dosegom.
Bliski istok kao testni poligon
Prema navodima portala, prvi zadatak bloka C5 bio bi rješavanje sigurnosnih pitanja na Bliskom istoku, uključujući normalizaciju odnosa između Izraela i Saudijske Arabije. Ideja je jasna: ključne sile svijeta bi dogovarale sudbinu regije bez obzira na političke razlike, lokalne aktere ili međunarodno pravo.
Takav pristup nije nov, ali je brutalno iskren. Stabilnost se ne traži kroz pravdu, već kroz ravnotežu interesa.
Odbacivanje uloge „čuvara svijeta“
Procurjeli dokument, kako se navodi, eksplicitno odbacuje tradicionalnu ulogu SAD-a kao „čuvara globalnog poretka“. Umjesto toga, predlaže se fokus isključivo na situacije gdje su američki vitalni interesi direktno ugroženi.
To znači manje interesa za demokraciju, ljudska prava i međunarodne institucije, a više za borbu protiv narkokartela, destabilizirajućih aktera i svega što se percipira kao direktna prijetnja američkoj unutrašnjoj sigurnosti.
Globalna odgovornost se zamjenjuje selektivnim intervencionizmom.
Demantij Bijele kuće – i zašto nije dovoljan
Nakon objave teksta, Bijela kuća je reagovala demantijem. Glasnogovornica Anna Kelly izjavila je da „ne postoji nikakva alternativna, povjerljiva ili privatna verzija Strategije nacionalne sigurnosti“.
Takvi demantiji su očekivani – i često formalno tačni. Ali historija američke vanjske politike pokazuje da razlika između „nepostojećeg dokumenta“ i stvarne politike zna biti vrlo tanka.
Čak i ako nacrt nije zvaničan, on odražava razmišljanja, struje i ideje koje očigledno cirkulišu unutar administracije.
Svijet po Trumpu: fragmentiran, ciničan, nestabilan
Ako se ova vizija realizuje, svijet ulazi u novu fazu: povratak blokovske politike bez ideoloških iluzija. Male države postaju još ranjivije, međunarodne institucije se prazne od smisla, a moć postaje jedini relevantan argument.
Trump možda ne „kroji svijet“ u potpunosti, ali svakako pokušava vratiti pravila igre u vrijeme kada su karte crtane bez pitanja onih koji na njima žive.
Pitanje nije hoće li taj svijet biti pravedniji. Pitanje je samo – koliko će biti opasniji.
