Ne, ovo nije tekst sa opravdanjiima za Richarlisona. Preteško je to, čak i pored svega što ćete ovdje pročitati. Prosto, sama njegova pojava i to kako izgleda na terenu djeluje tako nevoljivo. Izgleda prepotentno, ne previše inteligentno, gotovo uvijek namršteno. A šta tek reći o onoj odvratnoj tetovaži na vratu i sebe između Roberta Carlosa i Neymara na leđima…
Broj ljudi, posebnosa Balkana, koji ga vole mjeri se statističkom greškom. Ako je postojao i promil šanse da bi moglo biti ljubavi između te dvije strane, nestao je prije 3 godine kada je u Kataru “makazicama” isjekao nade Srbije da može do iznenađenja, a pride dodao još jedan gol da ga slučajno bar ne poštujemo, ako ništa bar zbog te ljepote tog poteza. Nije mu pomoglo ni to što se sjetio “random” muzičke grupe iz Rija koja je u spotu jedne svoje pjesme izvela taj odvratni ples goluba kog se on sjetio da na taj način proslavlja golove u tom periodu.
Ne, ovo je tekst o životnoj, socijalnoj i svakoj drugoj vrsti osviještenosti jednog fudbalera, toliko neosviještenog na terenu.
Vodopad suza i ožiljci nove Venecije
Ovo je priča o čovjeku čije su oči vodopad, jer malo je fudbalera, ako postoji ijedan, koga smo češće vidjeli u kadru kako plače – od sreće, tuge, nepravde, čega god… O fudbaleru – ne – o čovjeku koga, kao u Šantićevoj “Otadžbini”, sve rane njegovog roda bole, a njegova duša s njima pati i grca, ali i o čovjeku koji radi na tome da im tu bol ublaži.
U njegovoj glavi je uvijek karneval, i kao u defileu na onom u Riju, glavnom ulicom u njoj stalno prolaze uspomene njegovog životopisa. Sjeti se često, i obavezno zaplače, svojih početaka, svoje Nove Venecije – mjesta popularnog među italijanskom imigracijom, nekih 700 kilometara sjeveroistočno od statue Krista – i prvih godina života u siromašnom kvartu gdje je bio okružen kriminalom i drogom; svojih drugara od kojih su neki u zatvoru, neki u grobu; ali i ljudi koji su mu najviše pomogli.
Siromaštvo i teško odrastanje su glavni sastojci svakog velikog fudbalera proisteklog iz brazilske kuhinje. Roditelji su mu se rano razišli, a majka je krpila kraj s krajem kako bi ga odgojila, često birajući između hrane i plaćanja računa. Tokom takvog ubrzanog kursa sazrijevanja, probao je i sam da zaradi prodajući sladoled i čokoladice, perući automobile, pomažući na građevini i sve vrijeme noseći u srcu san da postane fudbaler.
Pištolj na glavi i posljednji dah za Everton
Naravno, nijedna brazilska uspješna priča ne može proći bez spominjanja oružja. Jedne večeri se s prijateljem zatekao u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu, te su ih momci na motoru zaustavili, a njemu prislonili pištolj na glavu uz prijetnje da će postati gadno ako prodaju nešto u njihovom kraju. Nakon Richarlisonovog objašnjenja da ništa sem sladoleda ili par finti s loptom nema za prodati, pustili su ih.
U kombinaciji te traume, siromaštva i porodične situacije s odbijanjem od strane nekoliko klubova, razmišljao je da batali fudbal. Njegova majka se preudala, ali očuh ga nije rado vidio u svom domu i želio je da Richarlison nađe stalan posao i odustane od fudbala. Ali ne odustaje se od onoga što voliš. Zakucao je na vrata svog ujaka uz riječi: “Smijem li da ostanem neko vrijeme kod tebe? Ne moraš me ni hraniti, treba mi samo ćošak za spavanje.”
Život nedostojan čovjeka koji je osjetio na svojoj koži oblikovao ga je tako da razmišlja kritički, prije svega prema nemogućnosti ili (ne)želji vodećih ljudi Brazila da pomognu svom stanovništvu, da proba da iskorijeni siromaštvo i kriminal. Iako nije javno podržao nijednog kandidata ili stranku, na prošlim izborima pozvao je svoj narod da izađe na glasanje, ali i govorio o socijalnoj nepravdi, ljudskim pravima i policijskoj brutalnosti.
On je možda i najbolji primjer da se kritičko razmišljanje i osjećaj za pravdu ne uče u školi. Tamo je bio daleko od najboljeg đaka, ali i daleko od problematičnog.
Veliko srce i mali miševi
Kada je potpisao ugovor s Nikeom, dobio je sve nove sponzorske stvari – stare je spakovao u kofer, otišao do centra Belo Orizontea i dao beskućnicima. Dok je u America Mineiro bio u internatu, podizao je samo dio plate, a ostatak slao porodici, dok je dječacima koji nisu imali kopačke davao svoje.
Za sve navijače Evertona će on imati posebno mjesto u srcu. U njegovoj posljednjoj sezoni za klub borili su se za opstanak, a on je još od Olimpijskih igara vukao povredu. Ali, vodeći se mišlju da Everton ne pripada Championshipu, stisnuo je zube i igrao. Nije želio da odradi pregled pred utakmicu jer je bio svjestan da mu doktor ne bi dozvolio da igra. Uzeo je lijekove i injekciju protiv bolova. Kada su dali treći gol i riješili meč, legao je i u suzama rekao menadžeru: “Gotov sam.” Bio je to, kako on kaže, posljednji dah, meč i žrtva za Everton.
I nastavio je da diže glas za bolji Brazil: “Fudbal je lud i magičan, čovječe. Ali zamislite kada niko u Brazilu ne bi gladovao, kada niko ne bi umro zbog nedostatka vakcina, kada niko ne bi morao da spava na ulici…”
Depresija od graha i kupusa
Emotivac kakav jeste, sve prima k srcu. Zato se i borio s depresijom po ispadanju reprezentacije sa Svjetskog prvenstva 2022. od Hrvatske. Osjećao je da je iznevjerio svoj narod. Krenuo je na psihoterapiju i apelovao na sve druge kojima je potrebna pomoć.
Ali da nismo napisali sve ovo, ismjevali biste ga i sladili se time. Možda, zapravo sigurno jeste ovo preveliki uvod da bi se rekla prosta stvar da svaki put kada je skinuo dres kada je dao gol za Tottenham, njegov gol je bio maltene beznačajan.
Najsvježiji je primjer iz prošlog kola Premier lige, kada je postigao gol u 90+1 za 2:1, skinuo dres i čak zaplakao, ali je na kraju meča mogao da plače od muke jer je Junajted izjednačio u posljednjem minutu. Prije 2 i po godine je postigao gol za 3:3 u 90+3, ponovo ostao bez opreme, da bi samo minut kasnije Jota postigao četvrti gol za pobjedu Liverpula.
Pre dvije sezone je u oba meča protiv Foresta postigao gol, oba puta skinuo dres i oba su poništena zbog ofsajda. Isto se desilo i sezonu ranije protiv Fulama. Ako je samo smrt sigurna, možda se tome može dodati i to da Richarlison sigurno prezire VAR. Dakle, 5 utakmica, 5 striptiza i 5 žutih kartona, a gotovo da nijednom taj gol nije donio ništa. Kao da je proklet i kao da nikako da nauči da treba da ostane obučen. No, možda ima nešto i do toga što je to dres Tottenhama, kluba ništa manje prokletog od njega.
Sve ovo sigurno nije bilo dovoljno da zavolite nevoljivog i prokletog. Ovako, možda ćete ga jednako ne podnositi i psovati kada ga vidite u kadru, ali ćete bar znati da, kako su to “prljavci” pjevali, nije on ni pola tol’ko loš k’o što kruže glasine – on ima samo jednu nesreću, uništi sve što dotakne svaki put kada skine dres. Ali je zato “u civilu” čovjek za primjer.
