Kada se govori o industrijskoj prošlosti Bosne i Hercegovine, pred očima se otvara slika zemlje koja je nekada bila jedan od najrazvijenijih industrijskih centara bivše Jugoslavije. Zemlje koja je proizvodila, izvozila, gradila i stvarala. Danas, tri desetljeća nakon ratova, tranzicije i privatizacijskog haosa, ostaje pitanje koje se sve češće postavlja: šta je ostalo od industrije koja je hranila generacije?
Od Energoinvesta do Aluminija, od Željezare do Hidrogradnje — priča o industrijskom padu nije kratka, nije jednostavna i nije samo ekonomska. Ona je priča o identitetu, o obećanjima koja nikada nisu ispunjena i o zemlji koja je polako izgubila sistem, ali zadržala sjećanja.
Zlatno doba industrije
Prije raspada Jugoslavije, BiH je bila industrijsko srce prostora koji se prostirao od Triglava do Đevđelije.
Energoinvest je izvozio u više od 70 zemalja svijeta.
Unis je proizvodio oružje, automobile, alate i stotine vrsta mašina.
Hidrogradnja je gradila brane i infrastrukturu širom Afrike i Bliskog istoka.
Šipad je bio najveći drvoprerađivački sistem u Evropi.
Aluminij je bio gigant čija je struja pokretala pola Hercegovine.
U to vrijeme, brojke su bile impresivne, ali još impresivniji je bio osjećaj razvoja.
Industrija je bila stub društva — davala je sigurnost, plaće, stanove, ljetovanja, penzije, obrazovanje, mobilnost.
Društvo je imalo svoje mane, ali industrija je bila motor koji je ljudima davao osjećaj da pripadaju sistemu koji funkcioniše.
Rat — prvo razaranje
Rat 1992–1995. razorio je fizičku infrastrukturu, logističke veze i ekonomske tokove. Fabrike su uništene, opljačkane ili jednostavno napuštene.
Ali rat nije uništio industriju do kraja.
Pravo uništenje doći će nakon rata.
Rat je prekinuo kontinuitet, ali je tranzicija uništila ono što je ostalo.
Privatizacija — početak velikog raspada
Po završetku rata, umjesto obnove industrije došlo je do procesa koji se danas često naziva “legalizovana pljačka”.
Privatizacija je provedena brzo, nestručno i često korumpirano.
Vlasnici su postajali ljudi koji nisu imali ni znanje ni viziju, ali su imali političke veze.
Ono što je nekad bilo kolektivno dobro postalo je lično vlasništvo onih koji su znali da se obogate na ruševinama.
Fabrike koje su mogle biti obnovljene prodate su za simbolične cifre.
Proizvodni pogoni pretvoreni su u skladišta, zemljišta ili garaže.
Mašine koje su imale vrijednost završavale su kao staro željezo.
Najgore od svega – nije postojala strategija.
Nije postojao plan industrijske obnove.
Nije bilo svijesti da industrija nije samo posao, nego i šira društvena struktura.
Energoinvest — od giganta do sjene
Energoinvest je nekada bio ponos BiH.
Kompanija koja je zapošljavala oko 40.000 ljudi.
Firma koja je gradila elektrane, dalekovode, termoenergetske objekte i industrijske komplekse širom svijeta.
Danas?
Najveći dio sistema je nestao.
Većina nekadašnjih kompanija je ugašena ili svedena na minimalan obim.
Energoinvest je simbol tranzicijskog pada — od industrijskog diva do birokratskog ostatka.
Aluminij — priča o svjetlu i mraku
Aluminij Mostar je bio jedan od najvećih industrijskih pogona u regionu.
Njegova proizvodnja imala je svjetski kvalitet, a radnici su važili za jedne od najplaćenijih u BiH.
Ali Aluminij je istovremeno bio i ekonomska bomba:
- ogromna potrošnja električne energije
- upravljačka haotičnost
- političke podjele
- stranački interesi
- loše privatizacije i dugovi
Kada je napokon kolabirao, nije to bio samo pad fabrike — bio je to pad jednog sistema vrijednosti.
Danas, Aluminij postoji u izmijenjenom obliku, fragmentisan, pod privatnim vlasništvom, sa smanjenom proizvodnjom.
Ali nikada više kao gigant koji je nekad bio.
Hidrogradnja — kolaps solidnosti
Hidrogradnja je gradila brane u Iraku, ceste u Libiji, tunele širom Afrike i Bliskog istoka.
Danas jedva postoji.
Preživljava kao pravni entitet, ali bez stvarne funkcije, bez radnika, bez vizije.
I to govori sve.
Šipad — od evropskog lidera do tihe smrti
Šipad je bio najveći drvni sistem u Evropi.
Organizacija koja je upravljala stotinama pogona, od pilana do namještaja.
Danas?
Brend postoji samo kao ime, ali industrija više ne postoji.
Željezara Zenica — simbol koji se borio
Željezara Zenica je preživjela rat, privatizacije, promjene vlasnika i globalni pad čelične industrije.
Danas radi, ali na mnogo manjem obimu, sa stalnim borbama za opstanak.
Strani investitori održavaju proizvodnju koliko-toliko, ali nekadašnji gigant postao je industrijski pacijent u permanentnoj krizi.
Gdje smo danas?
Ako se pogleda industrijska karta BiH danas, slika je jasna:
- industrija postoji, ali je fragmentisana
- veliki sistemi su nestali
- nova industrijska baza ne postoji
- proizvodnja je svedena na male i srednje pogone
- dominiraju uslužni sektori — trgovina, logistika, transport
- izvoz baziran na sirovinama, ne na gotovim proizvodima
- radna snaga odlazi iz zemlje
BiH više nije industrijska zemlja.
BiH je postala tržište.
Zemlja potrošnje, a ne proizvodnje.
Paralela sa prošlošću
Šta smo imali nekad?
- fabrike
- sisteme
- zajedničke resurse
- planove razvoja
- radna mjesta koja su davala sigurnost
- industriju koja je bila temelj srednje klase
Šta imamo danas?
- hipermarkete
- potrošačko društvo
- uvoz koji uništava domaće proizvođače
- ekonomiju koja zavisi od banaka, trgovine i uplata iz inostranstva
- zemlju koja više troši nego što proizvodi
To nije napredak.
To je tranzicija bez cilja.
Zašto je industrija važna?
Industrija nije “socijalistička zaostavština”.
Industrija je pokretač:
- izvoza
- inovacija
- razvoja tehnologija
- stabilnih radnih mjesta
- stvaranja srednje klase
- ekonomske otpornosti države
Bez industrije, ekonomija je ranjiva.
Ovisna o uvozu.
Ovisna o stranim investitorima.
Ovisna o volji tržišta.
Je li prekasno?
Ne.
Ali je mnogo teže nego prije.
BiH bi mogla obnoviti industriju, ali ne više kroz gigantske sisteme kakvi su nekada postojali.
Novi put bi morao biti zasnovan na:
- zelenoj energiji
- proizvodnim klasterima
- metalskoj i IT-industriji
- inovacijama i malim pogonima
- pametnim investicijama
- izvozno orijentisanim kompanijama
Ali to se može samo ako postoji:
- stabilna politika
- strategija
- znanje
- volja
Danas — toga nema.
Industrija je bila identitet države
Kada promišljamo o tome šta smo nekad imali, ne radi se samo o nostalgiji.
Radi se o činjenici da je industrija bila kičma društva.
Danas, nakon 30 godina, BiH je zemlja koja se bori da pronađe ekonomski identitet.
A priča o industriji je priča o tome kako su se urušavale vrijednosti, institucije i sistemi.
To nije samo ekonomski kolaps — to je društvena rana koja još traje.
