Ako hoćeš da razumiješ jednu državu — gledaj šta je gradila. Ako hoćeš da razumiješ Bosnu — gledaj koliko puta je srušena, pa opet ustala. A ako hoćeš da razumiješ Jugoslaviju — gledaj prugu Brčko – Banovići.
Ta 1946. godina nije bila samo poslijeratna, bila je poslijeratno očajanje. Zemlja razorena, ljudi gladni, sela spaljena, industrija mrtva. Sve se moglo nazvati državom osim energije. A u doba uglja, energija je značila život.
I tu počinje priča o pruzi koja je zaista bila mnogo više od šina, pragova i tucanika. Bila je dokaz da se jedan narod može podići iz blata vlastitim rukama, makar kratko, makar naivno — ali snažno.
Bosna kao pluća obnove: Zašto baš Banovići?
Banovići su tada bili tek otkriveni rudarski dragulj. Godine 1942. Nijemci su otvorili prva eksploatacijska polja, ali glavna nalazišta ostala su neiskorištena. Poslije rata, novi režim znao je jednu stvar: bez uglja iz Banovića – nema fabrike, nema željeznice, nema struje, nema budućnosti.
Ali Banovići su imali jedan problem — i to ne mali: nije bilo pruge.
Najbliža velika luka bila je Brčko, na Savi. Da bi ugalj otišao prema industrijskim centrima, trebalo je povezati sjever Bosne s njenim rudarskim srcem. I tako se rodila ideja koja će postati mit.
Prazne kase, pune brigade: Kako se rodila radna akcija
Država nije imala para. Ni mašina. Ni stručnjaka u propisanom broju. Ali imala je ono što je najbolje znala mobilizirati — omladinu. Tako je nastala prva velika poslijeratna omladinska radna akcija. Plan je bio, kako bi se danas reklo, potpuno nerealan.
Pa, ipak, 1. maja 1946. prve brigade su krenule prema nasipima.
Zvuči kao poziv u avanturu. U stvarnosti, to je bilo: logor na otvorenom, šatori i zemunice, blato do koljena, smjene po 12 sati, disciplinari i moralno-politički oficiri te stalna glad koja je vladala u cijeloj državi.
Ali omladina je dolazila. I to ne samo iz BiH i Srbije, stizali su Slovenci, Crnogorci, Dalmatinci, Makedonci, Vojvođani. Stizali su čak i stranci — Poljaci, Česi, Francuzi, Bugari… oko 2.000 internacionalnih brigadira. Ukupno: oko 62.000 učesnika.
Danas bi to bilo kao da nas neko pozove da za šest mjeseci ručno napravimo autoput Sarajevo – Banjaluka. Pa da se još svi prijavimo iz patriotskog hira.
Šta je urađeno za 190 dana?
Brojke su spas od mitologije. A upravo brojke čine ovu priču gotovo nevjerovatnom.
Dužina pruge: 90 – 92 kilometra
Ukupno vrijeme: 190 radnih dana
Radnici: 62.268 omladinaca
Stranih brigadira: ~2.000
Premešteno zemlje: oko 1.367.000 m³
Iskopan kamen: oko 130.000 m³
Sagrađeni objekti: 22 mosta (ukupno ~445 m), 2 tunela (~667 m)
Najveći most: preko rijeke Brke
Najveći izazov: nasipi u močvarnim zonama oko Brčkog i Štrepče
Prvi voz: 7. novembar 1946.
Ovo nije samo građevina — ovo je kolektivni sprint naroda koji nije imao ništa osim volje i prisile, idealizma i gladi, lopate i pjesme.
Kako je izgledao život na akciji?
Nema romantike bez blata. A Brčko – Banovići je bilo blato do kostiju.
Omladinci su spavali u improvizovanim barakama, vojničkim šatorima, ponekad samo pod ceradama. Jeli su uglavnom grah, kukuruz i komad hljeba. Neki dani prolazili su bez doručka. Radilo se u smjenama od 10 do 12 sati, često bez odmora.
Ali ima nešto što se ne može izbrisati: mladost kao najjača drogerija.
Postojale su brigade koje su se takmičile u normama, koje su pravile predstave, koje su pisale dnevne biltene. Uveče bi se, kao u nekom partizanskom mjuziklu, pjevala pjesma “Druže Tito, mi ti se kunemo…”, a odmah iza šatora bi dvoje klinaca prvi put u životu uhvatilo jedno drugo za ruku.
Pripovijesti iz arhiva govore o prvim poljupcima, prvim cigaretama, prvim tučama između brigada i prvim “delegatima ljubavi” koje je moralna komisija slala kući. Realnost i romantika, sve u istoj blatnjavoj kaši.
Mit koji se gradio paralelno s prugom
Jugoslavija je voljela mitove, a pruga Brčko – Banovići bila je savršena priča: Narod gradi državu. Djeca grade budućnost. Mladi daju ono što država nema. Bratstvo i jedinstvo nisu parola, nego teren.
Miroslav Krleža je rekao: “Nije to prva pruga na svijetu, ali je prva koju su djeca izgradila”.
I bio je u pravu. Ovo nije bila obična pruga. Bila je simbol da nova zemlja može sve — barem tako je izgledalo 1946.
A danas?
Nekad je omladina iz cijele Jugoslavije dolazila u Bosnu da gradi prugu. Danas omladina iz Bosne ide u cijelu Evropu da gradi tuđe.
Nekad se gradilo bez novca, bez mašina, samo voljom. Danas ima para za “strateške projekte”. Nekad su se dizale brigade. Danas se dižu cijene karata za autobus Sarajevo – Beč.
Zašto se ova priča mora ispričati?
Ne zato da bismo oplakivali Jugoslaviju. Nego zato što je u tih šest mjeseci 1946. godine sadržana jedna starinska lekcija: da država nije ideologija, nego rad na terenu, da budućnost ne dolazi kao gotov proizvod, nego se iskopa rukama i da nacije s malim resursima mogu daleko — ako imaju zajednički cilj.
Izgradili smo prugu u šest mjeseci, već trideset godina ne možemo izgraditi ni uvjerenje da išta vrijedi graditi.
Izvori: Enciklopedija Jugoslavije (1968), odrednica „Brčko – Banovići“, Jugoslovenske željeznice, Bilteni 1946 – 1948, Institut za savremenu istoriju, Beograd – „Omladinske radne akcije 1946 – 1951“, Historijski arhiv Tuzla, fond „Obnova i izgradnja poslije 1945“, RTV TK – Vremeplov, dokumentarni serijal o ORA, Historijski muzej BiH, zbirka „Izgradnja socijalističke Jugoslavije“, Rudnik Banovići – hronika preduzeća, Zapisnici Savezne omladinske konferencije (1946), Arhiv Jugoslavije, fondovi 14 i 507 (privreda, radne akcije)
