Postoji jedna rečenica iz eseja “The fatigue variant” objavljenog na Eurozineu koja se ureže u misao kao upozorenje: umor više nije simptom pojedinca, nego dijagnoza čitavog društva. To nije umor koji nestane nakon sna. To je umor koji se nastani iza rebara i ostaje tamo, kao trajni sustanar naših dana.
U tekstu se opisuje kako se savremeni čovjek kreće kroz svijet kao da mu je baterija trajno na pet posto — ne zbog lijenosti, nego zbog strukture života koja ne dozvoljava oporavak. U takvom poretku ne troši se samo tijelo, troši se i pažnja, smisao, sposobnost da razlikujemo bitno od nebitnog. Umor postaje nova forma društvenog identiteta: ljudi se prepoznaju po iscrpljenosti, ne po mogućnostima.
Ako je to stanje Zapada, kako onda izgleda Balkan, mjesto koje je umor pretvorilo u generacijski nasljedni lanac?
Ovdje se odustajanje prenosi kao kućni miraz. Ovdje ljudi žive između dvije istine: jedne koja kaže da moraju raditi više nego ikad, i druge koja kaže da im sav trud ionako neće biti priznat. Tu se negdje rađa ono što Eurozine opisuje kao fatigue variant – varijanta umora koja više nije reakcija na život, nego sama njegova struktura.
Na Balkanu se umor osjeća u jeziku. U rečenici “ma hajde”, koja je postala odbrambeni mehanizam. U uzdahu prije svake vijesti. U tišini koja prati obećanja političara. Ljudi su zamijenili snove strategijama preživljavanja, a dani su postali dugi hodnici birokratskih apsurda u kojima ništa ne funkcioniše, ali sve košta.
Eurozine piše o društvu koje je izgubilo sposobnost da se odmori jer je stalno izloženo pritisku produktivnosti. Na Balkanu taj pritisak ima drugačije lice: stalni napor da dokažeš da, uprkos svemu, još postojiš. Da nisi otišao. Da nisi nestao. Da te sistem nije potpuno pregazio.
I zato naš umor nije samo fizički. To je umor od ponavljanja, umor od čekanja, umor od izbora koji nisu izbori. Umor od institucija koje traže papire, potpise i strpljenje, ali ti nikada ne daju smisao. Umor od države koja ti stalno govori da se snađeš, a nikada da pripadaš.
Savremeni filozofi poput Byung-Chula Hana govore o društvu izgaranja koje nastaje kada “čovjek postane vlastiti nadzornik”. Ali ovdje, na našem terenu, nadzornici su spoljašnji — politika, istorija, tranzicija, ekonomska nestabilnost. Sve ono što drži narod u stanju budnosti od kojeg se više ne može zaspati.
Zato je pitanje burnouta na Balkanu suštinski političko pitanje. Nije to fenomen umora zaposlenih u korporacijama; to je umor ljudi koji nose cijelu državu na leđima, bez ikakvog osjećaja da je ta država tu zbog njih. Burnout ovdje nije bolest ambicije — ovdje je bolest opstanka.
I možda je to najveća tragedija: što smo naučili živjeti s tim umorom kao s nečim što je “normalno”. Što nam iscrpljenost više nije alarm nego navika. Što se, kako piše Eurozine, umor pretvorio u tihi virus koji se prenosi pogledima, razgovorima, vijestima, računima, obećanjima. Virus koji pogađa i one koji još nisu ni počeli živjeti.
Možda nismo hronično umorni zato što previše radimo, nego zato što predugo čekamo da se nešto promijeni.
A čekanje je najgori oblik izgaranja.
