Kafana je bila uska i duga, poput tunela bez svjetla. Sto do prozora imao je pogled na ulicu. Vanjsku zimu niko nije spominjao — unutra je bilo dovoljno hladno, od šporeta koji je umirao u ćošku i od lica koja su znala da vatra ne grije kad je nemaš u džepu.
Mladić iz Njemačke, Marko, kako ga je konobar jednom oslovio kad je bio s ocem, sjedio je u tehnološki naprednoj crnoj jakni. Nije je skinuo.
— Ma kod nas ti je red, rekao je, prstima tapkajući o ivicu stola.
— Zna se. Radiš, imaš. Sistem funkcioniše. Ne moraš da razmišljaš.
Penzionerka, koju su svi zvali teta Milena, miješala je kafu polako, kružno, dok se šećer nije sasvim rastvorio. Nije žurila.
— Kod nas isto funkcioniše, rekla je.
— Samo ne za nas.
Marko se nasmiješio.
— Pa što nisi otišla? Nisi bila vezana lancem.
Spustila je kašičicu. Prsti su joj bili blago natečeni, ali mirni.
— Jesam. Kreditom za stan koji više ne vrijedi svog duga. Roditeljima koji su umirali po bolnicama. Djecom koja su odrasla u ratu i otišla čim su mogla. Poslom koji je nestao preko noći. I penzijom — koja je došla prerano, kao nepozvan gost.
— Ja sam otišao s dva kofera i sto maraka, rekao je s onim osmijehom uspjeha.
— Sve se može kad se hoće.
— I ja sam imala dva kofera, rekla je i pogledala ga pravo u oči.
— Jedan sam ostavila u podrumu ’92, pun fotografija i pisama. Drugi u pošti 2003, noseći dokumente koji su prestali vrijediti dok sam čekala u redu. Oba su ostala zatvorena.
Marko je pogledao kroz prozor. Djeca su vukla sanke, smijala se.
— Ali vidi… u Njemačkoj nema veze. Nema korupcije.
— Ima, rekla je mirno.
— Samo je skuplja. Nosi kravatu. I zove se “lobiranje”.
Marko je posato nervozan.
— Vi ovdje samo kukate. Ništa vam ne valja.
— Ne kukam, rekla je.
— Računam. Računam penziju, račune, mjesec. I uvijek mi fali.
— Ali ja šaljem pare, rekao je brzo.
— Svaki mjesec.
— Znam. Moj sin šalje isto. Iz Švajcarske. Ja mu ne kažem da mi fali… da ne pomisli da je otišao uzalud.
Pauza je pala među njih. Iz kuhinje je dopirala stara pjesma, ispresijecana šumom radija. Konobar je donio račun. Mali, bijeli, teži od svega izgovorenog.
— Kako je kafa ovako skupa?, upitao je Marko.
— Inflacija, odgovorila je.
— Kod nas dođe bez najave.
— U Njemačkoj toga nema.
— Ima. Samo se tamo zove “ekonomski izazov”. A ovdje — život.
Spustio je pogled. Vidio je svoj uredan stan u predgrađu Frankfurta, radno vrijeme od sedam do sedam, akcenat koji ga je izdavao i kad šuti. Osjećaj čekanja bio je isti — samo u boljem odijelu.
— Znaš… nije ni tamo baš sve sjajno, rekao je tiho.
— Sistem funkcioniše, ali ti u njemu nisi ništa više od zupčanika. I hladno je. Na drugi način.
Teta Milena je skinula naočale, obrisala ih.
— Znam. Zato si došao na godišnji. Da se ugriješ.
Platio je karticom, brzo, efikasno. Ruka mu je bila malo nesigurna. Ona je obukla kaput — star, ali čvrst. Izgledala je ukorijenjeno.
— Pa… što ipak ne odeš, pitao je, bez stare sigurnosti.
— Sad možeš.
Pogledala je kroz prozor, u ulicu, u grad koji je još bio tu.
— Jer neko mora ostati, rekla je.
— Da vas podsjeti šta ste ostavili. I da čuva mjesto za slučaj da jednog dana shvatite da niste otišli negdje bolje, nego samo drugdje.
Klimnuo je glavom. Riječi nisu dolazile. Ona je izašla polako, sigurno. On je ostao za stolom, prazna šoljica pred njim, račun u džepu i nova tišina u grudima. Shvatio je da je svoj jedini pravi kofer ostavio na aerodromu prije deset godina — onaj pun nade — i da od tada nosi samo njegovu praznu kopiju.
Kafana je ostala.
Dijaspora je otišla.
Račun je ostao plaćen — ali ne zatvoren.
