Negdje oko 1177. godine prije nove ere, Mediteran je bio dom civilizacija toliko razvijenih da bi ih današnji svijet nazvao globaliziranim.
U tom svijetu su postojali:
- Egipćani sa svojom administracijom i pismenošću,
- Hetitsko Carstvo koje se protezalo preko današnje Turske,
- Mikenska Grčka s kraljevstvima kao iz Homerovih epova,
- Kanaanci i njihovi trgovački gradovi,
- Babilon, Asirija, Kipar, Levant,
- veliki trgovački centri Mezopotamije,
- sofisticirani gradovi koji su imali kanalizaciju, palače, pisare, diplomate, arhive, pomorstvo i vojske.
Bila je to mreža:
prva prava globalna ekonomija u ljudskoj historiji.
A onda se, u periodu od samo 50 do 100 godina, sve urušilo.
Ne malo.
Ne postepeno.
Sve.
Gradovi su spaljeni.
Carstva su se raspala.
Pisma su nestala iz upotrebe.
Trgovina je stala.
Poljoprivreda se urušila.
Ljudi su izbjegavali nekadašnje centre moći.
Čitava jedna epoha se srušila kao da je neko ugasio svjetlo.
Zašto?
I kako je moguće da se svijet toliko razvijen uruši brže nego što je mogao shvatiti da se urušava?
Odgovor, kako pokazuje moderna arheologija, nalazi se u kombinaciji klimatskih promjena, ekonomske krize, migracija, tehnologije, ratova – i jedne misteriozne sile historije koju su drevni pisci nazvali Narodima s mora.
Svijet povezan trgovinom – prednost koja postaje opasnost
Ono što se naziva “Bronzano doba” bilo je vrijeme u kojem su narodi Mediterana bili povezani trgovačkim mrežama koje bi danas bile ravne međunarodnim korporacijama.
Da bi Egipat dobio tinj, morao ga je kupiti s Kipra.
Da bi Hetiti dobili drvo, morali su ga uvoziti iz Levanta.
Da bi Mikenci izgradili oružje, morali su trgovati sa Sirijom, Kiprom i Egiptom.
To znači da je čitava epoha zavisila od istog resursa:
bronzanog oružja i alata, koji su se mogli dobiti samo kombinacijom bakra i kositra – dva metala koja se rijetko nalaze zajedno.
Ako bi jedna karika tog lanca pukla – sve bi se raspalo.
To je upravo ono što se desilo.
Velika suša koja je presudila carstvima
Naučnici danas potvrđuju kroz analize peludi, naslaga jezera i nuklidnih izotopa da je područje istočnog Mediterana između 1250. i 1100. p.n.e. pogodila velika, dugotrajna suša.
Suša koja je:
- uništila žetve,
- osakatila poljoprivredu,
- izazvala glad,
- potakla migracije,
- oslabila kraljevstva,
- stvorila talas očajnih naroda koji traže hranu.
Sve to upravo u trenutku kada se starije civilizacije počinju umarati pod vlastitim teretima – birokratskim, vojnim i ekonomskim.
Narodi s mora: misteriozni neprijatelj koji je prelazio kontinente
Najmisteriozniji dio kolapsa Bronzanog doba su Narodi s mora – grupa plemena i vojski koje se pojavljuju iz smjera zapada i sjevera, prelaze more, uništavaju gradove i ruše carstva.
Egipatski faraon Ramzes III. ih opisuje kao:
“Narode koji su došli sa mora. Ne postoji zemlja koja im se mogla oduprijeti.”
Niko ne zna ko su tačno bili:
- možda prastari Grci iz urušenih mikenskih kraljevstava
- možda narodi iz južne Evrope ili sjevera Italije
- možda pobjegli narodi iz klimatski pogođenih područja
- možda koalicija više fragmenata iz raspadajućih država
Njihovo pojavljivanje ne može se objasniti jednom jedinom hipotezom.
Ali njihovi tragovi su jasni:
- razaraju gradove na obalama
- prekidaju trgovačke rute
- ruše Hetite
- ugrožavaju Egipat
- pustoše Levant
- šire strah u cijelom istočnom Mediteranu
Bili su dovoljno snažni da promijene tok historije, ali toliko misteriozni da su većinom iščezli iz kasnijih zapisa.
Tehnološka revolucija: željezo kao “oružje siromašnih”
Možda najironičniji element ove epohe je upravo ono što je uslijedilo nakon kolapsa: željezno doba.
Zašto je željezo presudilo bronzi?
Zato što, iako lošije kvalitete u ranim fazama, željeza ima svuda.
Kositra nema.
Bronza je bila tehnologija imperija.
Željezo je postalo tehnologija preživljavanja.
Kada se trgovačke mreže uruše, više ne možeš nabaviti metale iz udaljenih rudnika.
Kada više nema organizovanih carstava, više ne postoji sistem koji može održavati proizvodnju oružja.
Bronza umire.
Željezo dolazi.
A tamo gdje nova tehnologija ulazi – stara civilizacija nestaje.
Lančani kolaps: domino efekat koji briše kontinente
Kada se pogleda hronologija, slika je kristalno jasna.
Prvo propada mikenska Grčka
Gradovi poput Tirinta, Pila i Mikene bivaju spaljeni.
Onda pada Hetitsko Carstvo
Njihova prijestolnica Hatuša se uništava do temelja.
Zatim nestaju trgovački gradovi Levanta
Ugarit šalje posljednje pismo:
“Kuća mog oca je uništena, neprijatelji su u gradu, nema spasa.”
To pismo nikada nije stiglo do Egipta.
Grad je uništen prije nego je poruka mogla biti poslana.
Nakon toga dolazi udar na Egipat
Ramzes III. jedva odbija invaziju, ali njegova pobjeda je skupa – Egipat nikada više neće povratiti staru moć.
Konačno – kolaps dolazi na Cipar
Njegovi rudnici bronzanih metala postaju neupotrebljivi u haosu.
Ovo nije niz nepovezanih događaja.
Ovo je globalna kriza, prvi put u ljudskoj historiji.
Sistem postaje toliko zavisan o svojim karikama da kad jedna pukne – sve se uruši.
Svijet poslije katastrofe: vrijeme tame
Nakon kolapsa, nastupa period koji se u Grčkoj naziva “mračno doba”.
Ne zato što se ništa nije događalo – već zato što su:
- pale pismenosti
- nestale arhive
- gradovi napušteni
- trgovina zamrla
- umjetnost potonula
Generacije su živjele bez onoga što je ranije bilo normalno.
Pisma su iščezla na više od 300 godina.
Sofisticirani oblici vladavine su nestali.
Centralna administracija je propala.
Ljudi su se vratili u manje zajednice.
To je civilizacijski udarac koji se osjetio širom Evrope i Bliskog istoka.
Kako je kolaps Bronzanog doba oblikovao svijet koji danas poznajemo?
Paradoksalno, rušenje starog svijeta omogućilo je rađanje novog.
Bez kolapsa:
- Grčka nikada ne bi razvila polis
- Homer ne bi imao šta opisati
- Feničani ne bi dominirali morem
- Izraelci ne bi osnovali svoje kraljevstvo
- željezo ne bi postalo dominantno
- Rim ne bi imao prostor da se kasnije pojavi
- moderna Evropa ne bi imala konture kakve ima
Kolaps Bronzanog doba nije samo tragedija – to je reset.
Pad koji je promijenio sve
U manje od jednog stoljeća, nestao je svijet koji je, za svoje vrijeme, bio istinski globalan.
Civilizacije koje su se činile nepobjedivim nestale su ne zbog jednog neprijatelja, već zbog savršene oluje faktora:
- suše
- gladi
- migracija
- tehnoloških promjena
- trgovačkog sloma
- naroda izbjeglica koji su tražili novi dom
- ratova koje iscrpljene države nisu mogle preživjeti
Taj pad označio je kraj jedne epohe i početak druge.
Prvi stepenik prema željeznom dobu, prema Grčkoj, prema Rimu, prema Evropi.
Kolaps Bronzanog doba je najdramatičniji podsjetnik u historiji da civilizacija – pa makar bila globalna – nikada nije sigurna.
