Ima nešto gotovo farsično u načinu na koji se danas govori o ratu.
Jedan dan je dogovor blizu.
Drugi dan je sve gotovo.
Treći dan se potpisuje memorandum.
Četvrti dan se prijeti novim udarima.
Peti dan tržišta padaju, nafta skače, diplomate trče između Dohe, Ankare i Washingtona, a svijet pokušava pogoditi da li je posljednja Trumpova rečenica državna politika ili samo najnovija epizoda političkog reality showa.
Iran i SAD već mjesecima žive u istom ritmu: rat, mir, rat, mir, rat, mir.
I svaki put kada se učini da se kriza spušta, pojavi se nova izjava, novi napad, nova prijetnja, novo “sad je gotovo”.
Ovaj put Trump je na NATO samitu u Ankari rekao da više ne želi imati posla s iranskim rukovodstvom, nazivajući ih “scum” i “sick people”, te poručio da je, što se njega tiče, stvar završena. CBS navodi da je Trump zatim rekao da će SAD vjerovatno ponovo napasti Iran, uz poruku da su ih već “jako udarili” i da će ih “jako udariti opet večeras”.
Problem nije samo šta Trump kaže. Problem je što niko ne zna koliko dugo to važi
U normalnoj diplomatiji, riječi predsjednika SAD-a tretiraju se kao signal politike.
Kod Trumpa su one često i signal, i prijetnja, i pregovarački trik, i impuls, i televizijski kadar.
Zato njegova izjava mora biti shvaćena ozbiljno, ali ne nužno doslovno kao posljednja riječ. To je paradoks koji iscrpljuje svijet: moraš reagovati kao da misli ono što kaže, ali moraš ostaviti prostor da već sutra kaže suprotno.
AP u svojoj hronologiji podsjeća da su protekli mjeseci već donijeli privremena primirja, pregovore, memorandum o razumijevanju, nove napade na brodove, američke udare i ponovno uvođenje sankcija. Dakle, ovo nije stabilna linija politike, nego kriza koja se kreće u krugovima.
Hormuz je prava arterija krize
Iza velikih riječi stoji vrlo konkretna geopolitička tačka: Hormuški moreuz.
Tu se rat ne mjeri samo vojnim saopštenjima, nego cijenom nafte, osiguranjem tankera, sigurnošću plovidbe i strahom da se regionalni sukob prelije u globalni ekonomski šok.
Reuters je ranije pisao da su tehnički razgovori SAD-a i Irana u Dohi bili fokusirani upravo na Hormuz, dok je Iran posebno insistirao na oslobađanju zamrznute imovine. Sada, nakon Trumpove izjave da je memorandum “gotov”, tržišta su odmah reagovala: Reuters navodi da su dionice i obveznice pale, dok je nafta skočila oko pet posto.
To je razlika između političkog teatra i stvarnog svijeta.
Trump izgovori rečenicu.
Nafta skoči.
Brodovi čekaju.
Saveznici kalkulišu.
Iran odgovara.
A obični ljudi, hiljadama kilometara dalje, na kraju gledaju cijene goriva, inflaciju i novi krug globalne nervoze.
Iran se može bombardovati. Ali se ne može jednostavno natjerati da politički kapitulira
Američka vojna moć nije upitna.
SAD mogu pogoditi iranske ciljeve. Mogu nanijeti veliku štetu. Mogu uništiti infrastrukturu, radare, skladišta, baze, luke i vojne kapacitete.
Ali pitanje nije da li Amerika može udariti Iran.
Pitanje je šta dolazi poslije udara.
Ako cilj nije samo kazna, nego promjena ponašanja režima, onda bombardovanje ima granicu. Autoritarni režimi često prežive spoljne udare tako što ih pretvore u unutrašnju mobilizaciju. Svaki napad postane dokaz da je neprijatelj stvaran. Svaka žrtva postane političko gorivo. Svaki kompromis postane izdaja.
Zato je najopasnija iluzija u Washingtonu ona stara: još jedan udar i protivnik će popustiti.
Možda hoće.
A možda će upravo tada prestati imati politički prostor da popusti.
Diplomatija kao sporedni program rata
Najbizarnije je što se pregovori i prijetnje više ne smjenjuju kao faze krize, nego postoje istovremeno.
Dok se razgovara o memorandumu, prijeti se udarima.
Dok se potpisuje okvir za smirivanje, uvode se sankcije.
Dok se govori o miru, spremaju se napadi.
Dok se prijeti annihilacijom, ostavlja se otvorena mogućnost dogovora.
To nije diplomatija kao put ka miru. To je diplomatija kao produžetak rata drugim sredstvima, dok je rat istovremeno produžetak pregovora drugim sredstvima.
I zato javnost više ne zna šta gleda.
Da li je memorandum mrtav?
Da li je primirje završeno?
Da li se večeras udara?
Da li se sutra pregovara?
Da li je sve gotovo?
Ili je “gotovo” samo još jedna rečenica prije novog “vidjet ćemo”?
Trumpova metoda: maksimalni pritisak, maksimalna buka, minimalna predvidljivost
Trumpova politika prema Iranu ima jednu konstantu: nepredvidljivost kao oružje.
Protivnici ne znaju šta će uraditi.
Saveznici ne znaju šta će podržati.
Tržišta ne znaju šta će uračunati.
Diplomate ne znaju koliko vrijedi dogovor od jučer.
To može kratkoročno proizvesti pritisak. Ali dugoročno proizvodi iscrpljenost i haos. Jer stabilni dogovori zahtijevaju minimum povjerenja da će druga strana sutra stajati iza onoga što je danas potpisala.
Ako Iran zaključi da se svaka američka garancija može raspasti nakon jedne press konferencije, zašto bi popustio u temeljnim zahtjevima?
Ako saveznici zaključe da se američka politika mijenja u ritmu Trumpove ljutnje, zašto bi rizikovali vlastite interese?
Ako tržišta zaključe da je svaki “mir” samo pauza između dvije prijetnje, cijena rizika ostaje visoka.
Najveći poraz je normalizacija ludila
Možda je najopasnije to što se sve ovo počelo doživljavati kao normalno.
Predsjednik SAD-a nazove rukovodstvo druge države “scum”.
Najavi mogućnost novih udara iste večeri.
Proglasi dogovor mrtvim.
Tržišta se zatresu.
Diplomate pokušaju prevesti bijes u policy.
Mediji uključe breaking news grafiku.
I već sutra svi čekaju novu izjavu.
Kao da je to prirodno stanje svijeta.
Nije.
To je politička patologija globalnog poretka u kojem rat i mir zavise od čovjeka koji međunarodnu krizu tretira kao pregovaračku emisiju uživo.
Iran nije nevina strana u ovoj priči. Režim u Teheranu je brutalan, represivan i opasan. Njegova regionalna politika godinama proizvodi nestabilnost, a kontrola Hormuza koristi se kao instrument ucjene.
Ali upravo zato je potrebna ozbiljna strategija, a ne ritam “rat, mir, rat, mir” koji svaki dan poništava prethodni.
Jer velike sile ne bi smjele voditi svijet tako da niko ne zna da li je sljedeća rečenica uvod u pregovore ili u bombardovanje.
Svijet između dva Trumpova raspoloženja
Na kraju, ovo je priča o tome koliko je svijet postao zarobljen između dvije Trumpove rečenice.
Jedna kaže: možemo se dogovoriti.
Druga kaže: gotovo je, udarit ćemo ih jače.
Između te dvije rečenice stoje brodovi u Hormuzu, civili u Iranu, američki vojnici u regionu, saveznici u NATO-u, cijena nafte, globalna ekonomija i strah da se regionalni rat ponovo pretvori u nešto veće.
Trump možda vjeruje da tako gradi pritisak.
Možda vjeruje da protivnika drži u neizvjesnosti.
Možda vjeruje da je svaka kriza bolja kada se igra pred kamerama.
Ali problem je što rat nije reality show.
U reality showu haos donosi gledanost.
U geopolitici haos donosi mrtve, inflaciju, radikalizaciju, izbjeglice, nove neprijatelje i dogovore koji traju samo do sljedećeg mikrofona.
Zato najvažnije pitanje više nije da li je Trump danas za rat ili za mir.
Najvažnije pitanje je: koliko još puta svijet može preživjeti politiku koja se svakog dana budi kao nova epizoda?
