Naša se generacija neće morati kajati samo zbog riječi i djela zlih ljudi, nego i zbog zastrašujuće šutnje dobrih ljudi. (Martin Luther King)
Sjedili smo u kafani s pogledom na Lincoln Memorial, dok je sumrak polako tonuo u rijeku Potomac. Sto je bio malen, ali prostor između nas bio je ogroman: prepun sjenki govora, marševa i ljudi koji su jednom vjerovali da je san moguć. Nasuprot meni sjedio je doktor Martin Luther King, lice mu umorno ali nepokolebljivo, kao mapa puta koja nije dovršena, ali nikad ni zaboravljena.
“Kada pogledate Bosnu, doktore King, da li vidite narod koji sanja ili narod koji se još budi“, upitah ga.
King otpuhnu kratko, pogledom prelazeći preko bijelog kamena spomenika, pa do neba iznad njega.
“Vidim narod koji je platio previsoku cijenu da bi smio da prestane sanjati. Sanjati je ponekad jedini način da preživiš. Ali san koji traje predugo, bez buđenja u stvarnost, postaje zatvor. Vaša Bosna je još između toga — između sna i buđenja. I to je najopasniji trenutak: jer narodi se mogu izgubiti u snovima isto onako kako se mogu izgubiti u noćnim morama.”
Nagnuh se bliže, osjetivši da svaka njegova riječ ima težinu granita.
“Recite mi, doktore, gdje je mjesto Bosne u vašoj viziji svijeta pravednih?”
King spusti ruke na sto, spojene poput sklopljenih krila.
“Mjesto Bosne je isto gdje i mjesto svake potlačene zajednice. Nije na marginama. Nego u samom srcu borbe za dostojanstvo. Jer dokle god postoji jedna zemlja u kojoj se ljudi dijele po vjeri, jeziku ili krvi, nijedna druga zemlja nije slobodna. Vaša Bosna je ogledalo — i pitanje za sve nas: jesmo li spremni da pravednost ne bude privilegija, nego pravo?”
“Ali mi”, rekoh tiho, “živimo u zemlji gdje se pravo često pretvara u masku, a pravda u igru. Ljudi preživljavaju, ali ne žive.”
King kimnu, oči mu zasjaše tugom koju sam prepoznala.
“To je ono što me podsjeća na američki jug iz mog vremena. Ljudi su znali kako preživjeti u poniženju, ali nisu znali kako da traže život u punini. I zato sam uvijek govorio: ne tražite samo slobodu od okova, tražite slobodu da dišete, da gradite, da volite. Jer preživljavanje nije život — to je čekanje. A nijedan narod ne smije biti osuđen na to da samo čeka.”
Osjetih knedlu u grlu, kao da mi njegove riječi presijecaju dah. “Znači, naš problem nije samo politika?”
“Politika je samo površina”, reče King. “Pravi problem je strah. Strah vas dijeli, strah vas drži nijemim, strah vas tjera da se naviknete na ono što je nenormalno. A kad se jednom naviknete na nepravdu, ona postaje nova normalnost. To je trenutak kad narodi umiru iako su još živi.”
Zastao je, pogledao prema spomeniku Lincolnu, a onda dodao glasom koji je više zvučao kao molitva, nego kao govor:
“Bosna može biti zemlja u kojoj će ljudi jednog dana reći: ‘Imam san’ — ne da prežive, nego da žive zajedno, bez zidova i bez straha. Ali to neće doći od onih koji moć koriste da vladaju. To mora doći od onih koji san još nose u grudima iako im je svijet govorio da odustanu.”
Pogled mu je ostao na horizontu, a moje ruke na šolji hladne kafe. I dok Bosna još traži svoj put kroz mrak, znala sam jedno: snovi ne umiru pod ruševinama, oni se tamo rađaju. I ovaj naš san će, kad-tad, progovoriti glasnije od straha.
Disclaimer: Svaka sličnost s duhovima slavnih pisaca je slučajna. Ili nije?
