Milioni vrsta s kojima ljudi dijele svijet imaju vrijednost sami po sebi. Kada jedna vrsta nestane, to izaziva lančanu reakciju kroz ekosisteme u kojima je postojala.
Ali postoji i skriveni danak. Svaki gubitak odnosi nešto i od čovječanstva. Izumiranje utišava naučne spoznaje, prekida kulturne tradicije i gasi duhovne veze koje obogaćuju ljudski život.
Na primjer, kada je nestao kineski riječni delfin baiji, lokalno sjećanje na njega izblijedilo je unutar samo jedne generacije. Kada je novozelandska divovska ptica neletačica moa izlovljena do istrebljenja, riječi i cjelokupno znanje povezani s njom počeli su nestajati.
Na taj način, očuvanje prirode se jednako tiče zaštite znanja koliko i spašavanja same prirode, kako sugerišem u svom istraživanju.
Trenutno proživljavamo ono što naučnici nazivaju šestim masovnim izumiranjem na planeti. Za razliku od ranijih događaja izazvanih prirodnim katastrofama, današnji ubrzani gubici su velikom većinom uzrokovani ljudskim aktivnostima, od uništavanja staništa do unesenih vrsta i klimatskih promjena. Trenutne stope izumiranja su desetine do stotine puta veće od prirodnih nivoa. Ujedinjeni narodi upozoravaju da bi do milion vrsta moglo nestati u ovom stoljeću, mnoge već u narednim decenijama.
Ova kriza izumiranja nije samo gubitak za širu prirodu – to je gubitak za ljude.
Izgubljeno za nauku
Izumiranje gasi svjetlo znanja nigdje jasnije nego u nauci.
Svaka vrsta ima jedinstven genetski kod i ekološku ulogu. Kada nestane, svijet gubi neiskorišteni rezervoar naučnog znanja – genetske nacrte, biohemijske procese, ekološke odnose, pa čak i potencijalne medicinske tretmane.
Dvije vrste žaba koje su legle jaja u želucu (Rheobatrachus) nekada su živjele u malim dijelovima kišnih šuma u Queenslandu. Ove izvanredne žabe mogle su pretvoriti svoje želuce u materice, zaustavljajući proizvodnju želučane kiseline kako bi sigurno nosile svoje mlade punoglavce u sebi. Obje su izumrle 1980-ih pod pritiskom ljudskog razvoja i unesene hitridne gljivice. Njihova jedinstvena reproduktivna biologija zauvijek je nestala. Nije poznato da ijedna druga žaba to radi.
Proučavanje ovih bioloških čuda moglo je donijeti uvide u ljudska stanja poput refluksa kiseline i određenih vrsta raka. Ekolozi Gerardo Ceballos i Paul Ehrlich nazvali su njihova izumiranja tragičnim gubitkom za nauku, jadikujući: “Sada su izgubljene za nas kao eksperimentalni modeli”. Napori za oživljavanje ovih vrsta do sada nisu uspjeli.
Biodiverzitet nosi ogroman potencijal za otkrića u medicini, poljoprivredi, materijalima, pa čak i klimatskim promjenama. Kako vrste nestaju, biblioteka života se smanjuje, a s njom i riznica budućih ljudskih otkrića.
Izgubljeno za kulturu
Priroda je duboko utkana u mnoge ljudske kulture. Autohtoni narodi koji žive na svojoj tradicionalnoj zemlji posjeduju detaljno znanje o lokalnim vrstama kroz jezik, priče i ceremonije. Mnogi urbani stanovnici orijentišu svoje živote oko lokalnih ptica, drveća, rijeka i parkova.
Kada vrste opadaju ili nestaju, pjesme, priče, iskustva i svakodnevne prakse izgrađene oko njih mogu se prorijediti ili nestati.
Izumiranje nagriza naš osjećaj zajedništva s prirodnim svijetom i umanjuje bezbrojne male interakcije s drugim vrstama koje pomažu da naši životi budu ukorijenjeni u radosti, čuđenju i poštovanju.
Istraživač bioakustike Christopher Clark uporedio je izumiranje s orkestrom koji postepeno utihne:
“Gdje god ima života, ima i pjesme. Planeta pjeva – svuda. Ali ono što se dešava je da ubijamo glasove […] To je kao da čupate instrumente iz orkestra… i onda ih više nema.”
Jedan proganjajući primjer nestalog glasa dolazi s Havaja. Godine 2023. mala crno-žuta ptica pjevica, Kauaʻi ʻōʻō, proglašena je izumrlom. Sve što je ostalo je posljednji snimak, na kojem posljednji mužjak pjeva za ženku koja nikada neće doći.
Uznemirujuće je to što pjev ptica opada širom svijeta, umanjujući bogatstvo našeg zajedničkog osjetilnog svijeta.
Iz ekocentrične perspektive, svaki gubitak čini cijelu zajednicu pratećih vrsta siromašnijom – uključujući i ljude. Naučnici to nazivaju “izumiranjem iskustva”. Kako piše biolog David George Haskell, izumiranje ostavlja budućnost kao:
“osiromašen osjetilni svijet […] manje vitalan, bljeđi.”
Gubitak vrsta nije samo ekološka kriza već i prekid u zajedništvu života – duboka povreda veza koje spajaju bića.
Gubitak duhovnog znanja
Za mnoge zajednice, priroda je prožeta svetim značenjem. Često određene vrste ili ekosistemi imaju dubok duhovni značaj.
Australijski Veliki koralni greben poštuju autohtoni čuvari, čije ga tradicije opisuju kao dio svetog, živog morskog pejzaža. Kako biodiverzitet grebena opada pod klimatskim stresom, te duhovne veze erodiraju, umanjujući izvore čuđenja, strahopoštovanja i egzistencijalne orijentacije koji pomažu definisati ljudsku pripadnost svijetu – kroz i izvan vjerskih tradicija.
Neke ekoteološke tradicije smatraju prirodu knjigom – načinom otkrivanja božanske istine uz svete spise. Priroda ima dubok značaj za različite zajednice i tradicije koje zemlju i njena stvorenja vide kao svjesna, povezana i sveta.
Izumiranje slabi kapacitet prirode da utjelovi transcendentno značenje. Prirodni svijet tamni i tupi, ostavljajući nas s manje prilika da doživimo strahopoštovanje, ljepotu i osjećaj svetog. U tom smislu, izumiranje je više od biološkog gubitka. Ono kida duhovne veze između ljudi i drugih bića na načine koji nadilaze poglede na svijet.
Kako žaliti zbog izumiranja?
Izumiranja često izazivaju tugu, što je način saznavanja kroz osjećanje. Žalovanje za izgubljenom vrstom ukazuje na razmjere gubitka kroz naučne, kulturne i duhovne dimenzije.
Za autohtone zajednice ova tuga može biti duboka, rođena iz duboke privrženosti okolišu. Naučnici i konzervatori svjedoče lančanim gubicima i nose teret predviđanja budućnosti. Njihova tuga može izazvati anksioznost, sagorijevanje i bol. Ali žalovanje za izgubljenim također čini krizu opipljivom.
Žalovanje za izumrlim životom nije besmisleno. Ono nas može natjerati da pažljivo pogledamo ono što je preostalo, da prepoznamo unutrašnju vrijednost vrste i da se odupremo svođenju biodiverziteta na njegovu upotrebnu vrijednost. Ova vrsta žalovanja nosi sjeme ekološke odgovornosti, pozivajući nas da štitimo život ne samo radi naših ciljeva, već i zbog njegove nezamjenjive uloge u zajedništvu života.
