Kad se govori o Sarajevu, priča se stalno isto: atentat, rat, opsada, podjele.
Ali Sarajevo ima jednu tišu, gotovo nevjerovatnu historijsku činjenicu koja se rijetko spominje — jer se ne uklapa ni u mit o “zaostalom Balkanu”, ni u narativ vječne tragedije.
Sarajevo je imalo javnu rasvjetu prije mnogih evropskih metropola
U 16. stoljeću, Sarajevo je imalo organizovanu noćnu rasvjetu u glavnim ulicama i mahalama.
Ne električnu, naravno — ali:
- uljane svjetiljke
- fenjere ispred dućana i hanova
- osvijetljene javne prostore
U vrijeme kada su:
- London i Pariz noću bili mračni, blatnjavi i opasni
- evropski gradovi gasili život s prvim mrakom
Sarajevo je živjelo i noću.
To nije bila luksuzna dekoracija, nego civilizacijska odluka:
grad mora biti siguran i funkcionalan i nakon zalaska sunca.
Noćni grad prije “moderne Evrope”
Razlog nije bio bogatstvo, nego drugačija logika grada.
Sarajevo je tada imalo:
- čaršiju koja je radila u jasno definisanom ritmu
- javne česme, hanove, mostove
- jasno razdvojene, ali povezane zajednice
Grad nije bio vojni logor.
Bio je organizam.
I to je ključna razlika.
Dok su mnogi evropski gradovi rasli haotično,
Sarajevo je raslo plansko–životno, oko potreba ljudi, ne elite.
Zašto je ovo danas važno
Ova činjenica ruši dvije laži odjednom:
- Da je Sarajevo “uvijek kasnilo za Evropom”
- Da je modernost u BiH došla tek s Austro-Ugarskom
Istina je neugodnija:
Sarajevo je imalo periode civilizacijske prednosti
ali ih nikad nije znalo (ili smjelo) kapitalizirati
Svaka nova vlast:
- prekidala kontinuitet
- pisala historiju ispočetka
- brišući prethodni sloj
Zato danas imamo grad pun historije, ali bez samopouzdanja koje iz te historije proizlazi.
Sarajevo nije “posebno jer je patilo”
To je najčešća greška.
Sarajevo je posebno jer je:
- rano razumjelo suživot
- rano shvatilo važnost javnog prostora
- rano funkcionisalo kao grad, ne samo kao tvrđava
Patnja je došla kasnije.
I prečesto je zasjenila sve drugo.
