Postoji jedna brutalno zanimljiva istina o Sarajevo:
Zimske olimpijske igre 1984. nisu bile “šansa da se grad pokaže svijetu”.
One su bile potvrda onoga što Sarajevo već jeste bilo.
Većina gradova dobije Olimpijadu da bi se izgradila.
Sarajevo ju je dobilo jer je već bilo funkcionalno, urbano i normalno.
To je rijetkost.
Zašto je Sarajevo uopće dobilo Olimpijadu?
Ne zbog politike (iako je Jugoslavija znala igrati balans).
Ne zbog egzotike.
Ne zbog folklora.
Nego zato što je komisija zaključila:
- grad već ima infrastrukturu
- planine su na dohvat tramvaja
- grad je siguran
- ljudi su opušteni, gostoljubivi i nenapadni
- multikulturalnost nije parola nego praksa
Sarajevo nije moralo glumiti “svjetski grad”.
Bilo je to – bez potrebe da se dokazuje.
Vučko – maskota koja nije bila propaganda
Čak je i olimpijska maskota, Vučko, bila neobična:
- nije agresivan
- nije herojski
- nije nacionalni simbol
- nasmijan, pomalo blesav, topao
Vučko je bio mentalitet grada, ne marketinški proizvod.
I to je vjerovatno jedina Olimpijada gdje maskota nije lagala o društvu koje je predstavlja.
Ironija koja boli
Sarajevo je jedini olimpijski grad na svijetu gdje:
- olimpijske staze danas stoje razvaljene
- dvorane su preživjele granate
- planine sa medaljama postale linije fronta
I opet – grad nije postao ciničan.
Niti ogorčen do kraja.
Niti muzejski eksponat.
To nije romantika.
To je mentalna izdržljivost.
Sarajevo nije palo s visine – ono je palo s normalnosti
I to je možda njegova najveća tragedija.
Ne zato što je sanjalo previše.
Nego zato što je imalo nešto stvarno – i to izgubilo.
Ali tragovi su i dalje tu.
U jeziku.
U humoru.
U načinu kako ljudi gledaju svijet – bez iluzija, ali i bez mržnje.
