Nećemo danas o onima koji su otišli. Njih već znamo napamet. Imamo statistike, aerodrome, kofere, oproštajne statuse i onu poznatu rečenicu: “Nije se moglo više”.
Ovo je tekst o drugima. O onima koji su ostali. Oni nisu spakovali kofere. Nisu zatvorili vrata. Nisu prešli granicu. Ali su, tiho i bez najave, mentalno emigrirali. Isključili su se.
Prepoznaješ ih po pogledu. Po tome kako slušaju vijesti – bez nervoze. Po tome kako više ne psuju. Vijest o novom milionskom tenderu ili još jednoj limuzini kupljenoj od narodnih para kod njih izaziva istu reakciju kao i prognoza vremena – ravnodušnost. Više se ne zgražavaju, jer zgražavanje zahtijeva energiju, a oni su svoju odavno potrošili na preživljavanje apsurda.
Sve su već čuli. Oni i dalje žive ovdje, ali ne učestvuju. Ne vjeruju. Ne očekuju. Ne planiraju dugoročno. Glasaju mehanički ili nikako. Ne raspravljaju, jer znaju da je u zemlji gluvih svaki krik samo trošenje kiseonika.
Ne zato što ih nije briga – nego zato što su previše puta vidjeli da briga ne mijenja ništa. Mentalna emigracija je najjeftinija i najtiša vrsta odlaska. Ne traži vizu. Ne ostavlja tragove. Samo polako pomjeriš granicu u sebi.
Prestaneš da očekuješ normalnost. Prestaneš da se nadaš da će ovaj put biti drugačije. Ljudi koji su mentalno otišli i dalje rade, plaćaju račune, odgajaju djecu, piju kafu. Ali više ne osjećaju da im taj prostor pripada. Država je za njih samo loša kulisa, politika buka u pozadini, a institucije nešto što se zaobilazi, a ne nešto na šta se oslanjaš.
Najopasnije je što sistem ovakve ljude voli. Mentalno iseljeni građani su savršeni građani: uplaćuju u budžet iz kojeg se drugi maste, a zauzvrat ne traže ni pravdu, ni nadu, ni pristojan lift. Oni su živi dokaz da država može biti klinički mrtva, dok administracija i dalje uredno šalje račune.
I zato se ovdje često pogrešno govori o “pasivnom društvu”. Društvo nije pasivno – ono je izmoreno. Izgorejlo. Naučeno da šuti jer je svaka rečenica već izgovorena i ignorisana. Oni koji su mentalno otišli nisu kukavice. Oni su ljudi koji su predugo gledali kako se isti kamen gura uz isto brdo. Razlika je samo u tome što su prestali da ga guraju.
Možda je to najveći poraz ovog prostora: ne odlazak mladih, nego ostanak onih koji više ne vjeruju da ovdje išta ima smisla mijenjati. Najveći poraz nije prazna čekaonica na aerodromu, nego puna kafana ljudi koji više nemaju o čemu da pričaju, jer je svaka nada postala vic koji više nikome nije smiješan.
Jer kad ljudi odu fizički – to se vidi. Kad odu mentalno – država ostane ljuštura. Puna stanovnika, a potpuno iseljena od smisla.
I zato, prije nego što se opet zapitamo “zašto niko ništa ne radi”, možda bismo trebali postaviti drugo pitanje: Koliko nas je još ovdje – a koliko nas je već otišlo, samo bez pasoša?
