Dok čekate termin za magnetnu rezonancu kao da je baraž, dok CT aparat domu zdravlja ide na remont češće nego tramvaj iz 1984, dok sakupljate novac za terapiju djeteta kao da se radi o Kickstarter kampanji – dotle direktor kliničkog centra pjeva. Doslovno.
I dok vi brojite tablete i injekcije, oni broje linije.
Snimak koji je ovih dana uzdrmao javnost (ali ne i sistem, on je odavno bez živaca) prikazuje čovjeka koji liči na sad već bivšeg direktora UKCRS-a dr. Vladu Đajića. Lik je pljunuti on, ali po sopstvenom priznanju, on to nije. Đajićeva odbrana? To je originalni, tarantinovski monolog.
“Nisam ja, majke mi. Montaža. Ucjena. Kriminalci podmeću. Vjerujte meni, ne svojim očima”, povikaće Đajić i ubosti kao prstom u… oko: “Snimak je star deset mjeseci”.
Jer, valjda, ako si kokain šmrknuo prije više od pola godine – to je, praktično, dio lične arhive. Kao stara diploma. Zastarjelo. Retro. Zaostavština jednog vremena. #KokainVintage. Snimak od prije deset mjeseci vas valjda amnestira. Kao da kažete: “Jesam ukrao novčanik, ali to je bilo u januaru, pa šta? Ne važi!”. Deset mjeseci je valjda rok zastare za sve vrste moralnih i kaznenih prekršaja u vrhu vladajuće stranke. A cijela ta drama se odigrala u maniru “Gospodari prstenova”, samo što se ovdje radi o “Gospodarima bijelog praha”.
Gledamo mi taj snimak. Kao scena iz “Pulp Fictiona”: Sto. Kesa. Original Tarantinov dijalog. Droga. Sumnjivi likovi. I shvatimo. Eto, da nam nije izletio dr. Đajić, mi nikada ne bismo znali pravu, tržišnu cijenu kilograma kokaina na crnom tržištu u RS-u.
Ali…
Šta su direktorske plate danas u BiH? Nisu bogznašta! Čovjek se muči, radi u UKC-u, bori se s nabavkama, tenderima, pacijentima…
Ali pazite! On je bio i šef najvećeg i najvažnijeg stranačkog odbora u Republici Srpskoj, onog banjalučkog! A ta funkcija – biti gazda SNSD-a u glavnom gradu – to je volonterski posao! Za to vam daju malo aplauza i obećanje bolje budućnosti, a novčanik ostaje prazan. Mora se čovjek snaći!
Da li je Đajić to radio da zaokruži mjesečni budžet? Da li je to “biznis sa strane” koji je trebao nadoknaditi socijalno nepravednu razliku između direktorskog truda i šefovanja partijom? Ne, nemojte mi reći da mu je neko prigovorio što je pokušavao da se dokapitalizuje – u skladu s tržišnim principima!
Ali, da budemo pošteni, ovaj snimak nije bio iznenađenje zbog same droge. Nas je iznenadilo što je kesa ispala tek sad! Jer, priznajmo, mi smo već naučili da je svakih nekoliko mjeseci neki političar ili glavešina doveden u vezu s narkoticima – bilo da je riječ o narkokartelima, privatnim zabavama ili samo čudnim koferima. To je kod nas postalo godišnje doba, odmah prije izbora i nakon praznika.
Eto. Mi smo naučeni da vjerujemo u nevidljivo, pa zašto ne bismo vjerovali i u neautentično. Naravno da mu vjerujemo! Pa na snimku se jasno vidi da se dr. Vlado herojski sklanja od te kese. To je bio, dragi čitaoci, trenutak građanske hrabrosti – on se udaljava od opasne materije!
Đajić nudi i nagradu od 100.000 maraka. Za šta tačno? Za dokaz da čovjek koji liči na Đajića, priča kao Đajić i sjedi s društvom Đajića – jeste Đajić.
A Dodik? On je ekspresno reagovao: “Nulta tolerancija! Ne može to tako! Imenovali smo novog direktora! Nema kod nas toga, ni droge, ni kriminala!”.
Dodik, naravno, zna najbolje. On je kao šerif iz vesterna, koji je spreman žrtvovati jednog pješaka na tabli da bi spasio cijelu partiju. Jer, budimo iskreni, da je Dodik ranije reagovao na svaki put kada se neko iz njegove ekipe dovodio u vezu s mutnim poslovima, danas bi SNSD imao jednog jedinog člana. Onog koji drži zastavu.
A onda na daske koje život znače skače dr. Nenad Stevandić, kolega i ljekar, da postavi dijagnozu. I to je trenutak vrijedan čistog zlata ili barem pola kilograma “belog”!
Stevandić tvrdi: “Đajić nije narkodiler”. Odlično! Hvala, odmah nam je lakše!
Ali nastavlja, i ovdje budite pažljivi, ovo je medicinska statistika: Đajić je “primao neke ljude lošeg statusa” i to mu je, uz njegov “način života”, otvorilo “ponor gdje, nadam se, neće završiti”.
I onda ključni dio! Stevandić opominje da ga zna kao i većinu kolega ljekara “rođenih 1960 – 90”.
Eto vam! Ako ste ljekar, rođeni između 1960. i 1990, vama je druženje s ljudima “lošeg statusa” predodređeno! Nije problem u moralu, nije problem u zakonu, problem je u godištu i astrološkoj predispoziciji! To je kao da kažete: Ako ste Vaga, skloni ste utaji poreza. A ako ste ljekar rođen 70-ih, ponor vas zove.
Znači, ljekari rođeni nakon 1990. su sigurni! Ali ovi ostali – njihovo je da primaju ljude lošeg statusa i da se bore da ih ne povuku u ponor.
Kesa droge, kriminalac i razgovor o 40 hiljada maraka – to nije kriminal! To je samo loš status posjetioca koji je dr. Đajića, uz njegov način života pun slavlja (kojima je prisustvovao i Stevandić), povukao ka ponoru. Nije problem u tome šta je na stolu, nego u tome s kim sjedite! I što taj loš status slavite u kafani.
Stevandić se nije zaustavio monologu: “Blato ne pomaže!” Naravno da ne pomaže! Jer, ako nastaviš da primaš ljude lošeg statusa, blato se samo lijepi za čizme, pa ga uneseš u Skupštinu i na UKC.
Sad, idemo na ono glavno. Malo realnosti.
Dr. Vlado Đajić je smijenjen ekspresno: dobio je otkaz na UKC-u i izbačen je sa čela banjalučkog SNSD-a. A kako je on reagovao? Plakanjem? Pokajanjem?
Ne! On je sinoć otišao u kafanu!
I nije otišao tiho, pokunjeno, da se sakrije od “blata” o kojem govori Stevandić. Ne! Stigao je sa podignuta tri prsta – simbolom prkosa, inata i jasne poruke: Mene možete smijeniti, ali me ne možete ugasiti!
I sad, pazite sad. Onaj isti SNSD čiji ga je lider prije 24 sata izbacio zbog “nulte tolerancije na kriminal”, sada mu je u toj kafani aplaudirao!
A ako su kamere upaljene, a pravda opet isključena – da li je iko uopšte bio u ovoj sceni, ili smo svi samo statisti u filmu gdje režiser nikad ne dolazi na set?
P. S: Quentine, ako ovo čitaš, nemoj nas više režirati! Već jesmo tvoj najbolji film.
Upozorenje: Tekst koji ste upravo pročitali sadrži visok nivo ironije i satire. Čitanje na vlastitu odgovornost.
