Mindhunter nije serija koju gledaš da se opustiš.
Ovo je serija koju gledaš kad želiš da razumiješ svijet koji se raspada ispod površine normalnosti.
Smještena u kasne sedamdesete, serija prati prve korake FBI-ja u nečemu što tada još nije imalo ime — pokušaju da se nasilje razumije sistemski, a ne samo represivno. Umjesto jurnjave, pucnjave i herojske dramatike, Mindhunter bira najteži put: razgovor. Dugi, spori, nelagodni razgovori sa ljudima koji su ubijali bez grižnje savjesti — i koji o tome govore hladno, ponekad čak racionalno.
Ono što ovu seriju izdvaja nije tematika serijskih ubica (to smo vidjeli bezbroj puta), već činjenica da ona ne nudi psihološki komfor. Ne nudi jasnu granicu između “nas” i “njih”. Naprotiv — stalno potkopava tu liniju. Kako epizode odmiču, shvatiš da je pitanje manje ko su oni, a više šta je sistem u kojem su nastali.
Posebno je snažan način na koji serija pokazuje cijenu tog istraživanja. Agenti koji pokušavaju razumjeti psihopatiju polako je nose kući: u brakove, u porodice, u vlastitu psihu. Mindhunter vrlo tiho postavlja jedno od najneugodnijih pitanja modernog društva:
može liš se boriti protiv zla, a da te ono ne promijeni?
U vremenu u kojem živimo — obilježenom algoritmima, radikalizacijom, digitalnim nasiljem i brzom dehumanizacijom — ova serija djeluje gotovo proročki. Ona pokazuje da ekstremi ne nastaju niotkuda. Da nasilje ima svoje obrasce. I da društvo često kasni s razumijevanjem, jer mu je lakše demonizirati nego analizirati.
Mindhunter nije serija sa rješenjima.
Ona je serija sa tačnim pitanjima — a to je danas rijetkost.
