I kao što to obično biva, političari dođu u kafanu s već pripremljenim planom, i uvijek je isto: “Reći ćemo vam sve što treba, budite saburli”. Samo što ni oni ne vjeruju u to što govore – to je vidljivo u onim brzim pogledima prema mobitelu, u onom nervoznom smijehu koji skriva da znaju: publika je umorna od ponavljanja. Kafana, ta vječna bh. pozornica, puna dima i neostvarenih snova, postaje samo dekor za još jedan govor pun obećanja. Poraz? Oni ga nikad ne priznaju – samo ga prebace u sljedeći ciklus, u sljedeći izbor, u sljedeću kafanu.
Svi ti “vladari” na pozornici koji obećavaju – od onih s kravatom koja košta više od prosječne plate do onih s opancima od sintetičke kože. “Nova vremena dolaze”, kažu, dok se razmišlja o penzijama koje se odgađaju, o novim izborima koji su samo još jedan krug iste lutrije, o “novim ljudima” koji su zapravo stari lica s novim frizurama. A ono što zaboravljaju – ili možda ne zaboravljaju, već se pretvaraju da je nevidljivo – neće biti ni tih novih vremena, ni novih ljudi. Samo nova obećanja, novi trenuci i stari, dobro poznati, politički trikovi. Jer u našoj kafani, gdje se miješa rakija s realnošću, obećanje nije greška – to je strategija. Ponovi ga dovoljno puta, i publika će početi vjerovati da je to istina.
Evo samo nekoliko primjera iz naše bh. kafane, gdje se obećanja gomilaju poput praznih flaša na stolu:
Dejtonski “mir” iz 1995: “Nova vremena dolaze, BiH će cvjetati!” – rekli su nam potpisnici, a mi smo aplaudirali, vjerujući da će entitetske podjele biti privremene, a ekonomija rasti. 30 godina kasnije? Entiteti se još svađaju o vitalnim interesima, a BDP raste sporije nego što se penzije troše. Obećanje o “jedinstvu” pretvorilo se u vječnu blokadu – sjednice Vijeća ministara raspadaju se prije nego što počnu.
EU integracije – vječni “kandidat”: “Strpljivo, 2026. ulazimo u EU!” – čuli smo to od 2005, od jedne koalicije do druge. Obećavaju vizne olakšice, SEPA plaćanja i “nova vremena” bez granica, ali svaki put se nađemo na tankom koncu – blokade oko zakona o Sudu BiH ili VSTV-u, etničke ucjene i “vitalni interesi” koji su vitalniji za stolice nego za građane. Rezultat? Drugi grabe naprijed, a mi još čekamo – kao oni u kafani koji naručuju još jednu rundu obećanja.
Penzije i socijalna reforma: “Nova vremena za penzionere – podići ćemo ih na 500 KM!” – vikali su još 2010, a danas, 2025, ne mrdamo. Obećavaju fondove iz EU, ali novac odlazi u “reforme” koje se ne reformišu – korupcija grize, a penzije ostaju na nivou “preživljavanja”. U bh. kafani, penzioneri su publika koja najviše aplaudira – ne zato što vjeruje, već zato što nema drugi izbor.
Infrastruktura – autoceste koje “gotovo da su gotove”: “Nova vremena na autocesti Sarajevo -Banja Luka – završavamo do 2020!” – obećano 2015, a danas? Još “u fazi”, s blokadama zbog entitetskih prava i “vitalnih interesa”. EU daje milijarde za puteve, ali oni postaju talac političkih igara.
Ova kafana nije samo metafora – ona je naša realnost. Godinama slušamo iste refrene: “Nova vremena dolaze poslije izbora”, “Strpljivo, EU će nas nagraditi”, “Vitalni interes nas štiti”. Ali što ako je problem u tome što “strpljenje” nije vrlina, već ovisnost? Što ako su ti vladari, s njihovim trikovima, naučili da obećanje košta manje od akcije? Publika postaje umorna. Ne aplaudiramo više – samo klimamo glavom, naručujemo još jednu rakiju i čekamo sljedeći govor.
Ali evo što zaboravljaju: publika nije glupa. Ona pamti – pamti kako su obećanja o “novim vremenima” postala samo još jedan sloj prašine na stolu kafane. Pamti kako su “vitalni interesi” postali samo izgovor za blokade, a “veliki brat” samo još jedan gost koji plaća račun, ali ne mijenja jelovnik. Možda je vrijeme da se publika digne – ne aplauzom, već zahtjevom. Jer ako nova vremena ne dolaze sama, moramo ih donijeti sami. Inače, kafana će ostati prazna, a vladari – sami sa svojim trikovima i praznim stolicama.
U konačnici, ova simfonija prepucavanja i obećanja traje predugo. Možda je vrijeme da promijenimo melodiju – ne na nacionalnoj osnovi, već na osnovi onoga što nas spaja: umora od laži i gladi za pravim djelima. Jer, kao što se kaže u našoj kafani, “strpljenje je vrlina – ali glupost nije”. Ako ne sad, kad onda? Ako ne mi, ko onda?
