Nisam nikad tražio da budem sretan. Samo da budem slobodan. (Franz Kafka)
Praški sumrak spuštao se kao stara, teška zavjesa. Ulične lampe treperile su nervozno, a tramvaji zvonili kao da najavljuju predstavu koju niko nije naručio.
Sjedila sam u uglu male kafane, one iza Karolinuma, gdje miris kafe i stare hartije mirišu bolje nego svježe pečeni hljeb. U polutami, naspram mene — Franz Kafka. Kao da se nikada nije pomaknuo iz vlastitog vremena. Kaput od grubog sukna, blijedo lice i oči koje su vidjele previše.
“Franz”, rekoh tiho, “kako biste opisali moju Bosnu danas?”.
Otpuhnu dim cigarete, bez žurbe:
“Vaša Bosna… to je zemlja u kojoj su zakoni napisani da nikada ne važe za one koji ih pišu. Vrata se otvaraju na znak, ali samo za one koji znaju šifru koju niko nikad nije objavio. Svaki građanin pozvan je na sud, a presuda je donesena prije nego što uđe u zgradu”.
Nasmijah se kiselo:
“Apsurd, znači?”.
Kafka se blago osmjehnu:
“Ne apsurd. Perfekcija apsurda. Kod vas je sve logično, ali ta logika nikad ne vodi cilju. Kao da trčite stepenicama koje se spiralno uvijaju oko praznine”.
“Rekli biste da je to ozbiljno?”
“Ne ozbiljno. Definitivno. Vi u BiH ste zarobljeni u birokratskom lavirintu, zatrpani zakonima i pravilnicima koji vas samo guraju dublje. Zemlja koja sama sebe ne poznaje, a svi misle da idu prema spasenju dok zapravo tonu u nesigurnost. To je prava kafkijanska situacija.”
“Toliko je bilo vrata”, dodah, “a nijedna nisu bila otvorena?”
Kafka klimnu, pogled mu se zaledio:
“Nije važno koja vrata pokušavate otvoriti, uvijek se vraćate u istu praznu sobu. Politička obećanja su samo novi slojevi tapeta preko istih, hladnih zidova”.
“I tako nastavljamo dalje, vjerujući da idemo naprijed… a hodamo ukrug?”
“Samo zato što ste naučili preživjeti”, šapnu, “ne znači da ste živjeli. U Bosni je preživljavanje postalo životni standard. Ništa se ne mijenja jer niko ne zna kako izaći iz tog okvira. To je vaša sudbina.”
Šutjeli smo dugo. Sjenke su šetale ulicama kao duhovi onih koji su davno odustali.
A ja sam znala: ja nisam.
I neću.
Disclaimer: Svaka sličnost s duhovima slavnih pisaca je slučajna. Ili nije?
