Dok je Bruxelles ove sedmice bio pod snijegom, stvarni mraz nije bio meteorološki. Bio je politički. I strateški.
Povratak evropskih diplomata s blagdana poklopio se s naglim buđenjem u novu realnost: svijet u kojem Sjedinjene Države više ne glume čuvara poretka, već otvoreno poručuju da im pravila ne trebaju. Operacija usmjerena protiv režima Nicolása Madura u Venezueli bila je samo prvi signal. Slijedilo je dovođenje u pitanje NATO-a, prijetnje Iranu i Kubi, te izjava da Grenland mora postati američki posjed – ne zbog međunarodnog prava, već zbog „nacionalne sigurnosti“.
Drugim riječima: svijet sile se vratio, a Evropa je ostala zarobljena u svijetu pravila.
„Ne trebam međunarodno pravo“
Izjava Donalda Trumpa da mu međunarodno pravo nije potrebno nije gaf, nije provokacija i nije lapsus. To je doktrina. Problem je što je Evropska unija izgrađena upravo na suprotnom principu: na ideji da se moć ukroćuje zakonima, pravilima i procedurama.
EU godišnje proizvodi više od 2.000 pravnih akata. To je njen identitet. Njena snaga. I njena slabost.
U svijetu u kojem najmoćnija država na planeti poručuje da će djelovati isključivo prema vlastitim interesima, evropski zakonodavni stroj počinje izgledati kao anakronizam iz nekog drugog vremena. Kao birokratski spomenik poretku koji više ne postoji.
Pogrešno su ga podcijenili
Jedan evropski diplomat u analizi priznaje nešto što se rijetko javno izgovara: Evropa je pogriješila u procjeni. Trump i njegov tim nisu neozbiljni. Nisu glupi. I nisu haotični.
Naprotiv – izuzetno su sposobni.
Njihova misija je jasna i ne skriva se iza fraza: učiniti sve što je potrebno za promicanje interesa SAD-a. Savezništvo s Evropom više nije sveta krava. Ono je transakcija. Ako ne donosi korist – postaje teret.
Za Bruxelles to nije šok zato što je neočekivano, nego zato što nema odgovor.
Ukrajina kao okov
Paradoks evropske paralize zove se Ukrajina.
Evropa zna da se odnos sa SAD-om promijenio. Zna da se Zapad fragmentira. Zna da NATO više nije samorazumljiva konstanta. Ali ne može to izgovoriti naglas – jer joj istovremeno očajnički treba američka vojna podrška da bi se rat u Ukrajini priveo barem nekakvom prihvatljivom kraju.
Zato nema strateške rasprave. Zato nema jasne politike. Zato nema otvorenog sukoba s Trumpom. Jer bi cijena mogla biti previsoka.
Evropa je, slikovito rečeno, svjesna da joj se kuća ruši, ali ne smije vikati jer joj je susjed jedini koji ima vodu za gašenje požara.
Macron govori, ali više ne odlučuje
Emmanuel Macron je jedan od rijetkih evropskih lidera koji otvoreno govori o onome što se događa: povratku sfera utjecaja, napuštanju međunarodnih pravila i opasnosti „novog kolonijalizma“. Njegov poziv na „stratešku autonomiju“ Evrope zvuči razumno.
Problem je što Macron danas nema snagu koju je imao prije nekoliko godina. Slab parlament, unutrašnje krize i jačanje krajnje desnice učinili su ga glasnim – ali ne i presudnim.
Evropa možda dijeli njegovu dijagnozu, ali nema političko tijelo sposobno provesti terapiju.
Kontinent bez glasa
Najporazniji dio ove priče nije Ukrajina. Nije ni Trump. Nego činjenica da je EU postala gotovo nevidljiva u drugim globalnim krizama.
U Gazi, Evropa nema ulogu iako je najveći donator pomoći.
U Iranu, nudi riječi, ne utjecaj.
U Venezueli, nema zajednički stav – ima tri odvojene izjave i jednu državu koja odbija potpisati bilo šta.
Ako se međunarodno pravo poziva samo kada je drugima neugodno, a ignorira kada ga krše saveznici, onda prestaje biti pravo. Postaje dekor.
I upravo to razara evropsku vjerodostojnost.
Svijet kakav dolazi
Kada evropski diplomati kažu da se svijet više ne temelji na evropskim vrijednostima, oni ne dramatiziraju. Oni konstatuju.
Svijet ulazi u fazu u kojoj se moć ponovo mjeri vojskom, ekonomijom i brutalnom jasnoćom interesa. Pravila vrijede dok su korisna. Sporazumi traju dok su isplativi.
Evropa je ostala jedina velika sila koja još uvijek vjeruje da se red može održavati samom normom.
Možda može.
Ali samo ako je spremna platiti cijenu.
A zasad – nije.
