Ako se pogleda površno, 2026. godina izgleda kao nastavak starih kriza — rat u Ukrajini, napetosti između velikih sila i sporadični diplomatski pregovori. Međutim, ispod tih događaja događa se mnogo dublja promjena: globalni poredak koji je postojao nakon Hladnog rata polako nestaje.
Rat u Ukrajini postao je katalizator procesa koji je ionako već bio započeo — prelazak iz svijeta jedne dominantne sile u sistem više konkurentskih centara moći.
I ono što danas gledamo možda nije kriza, nego tranzicija.
Rat koji više nije regionalni sukob
Četiri godine nakon početka invazije, rat u Ukrajini više se ne posmatra kao lokalni konflikt nego kao centralni događaj globalne politike. Analitičari sve otvorenije govore da je sukob strateški povezao evropsku i azijsku sigurnost, jer odluke u Ukrajini direktno utiču na odnose SAD-a, Kine, Indije i NATO saveznika.
Front se stabilizirao u rat iscrpljivanja, ali političke posljedice nastavljaju rasti. Evropa sada Ukrajinu sve otvorenije smatra vlastitom linijom odbrane, a ne samo partnerskom državom.
Istovremeno, vojna realnost pokazuje koliko se rat promijenio — Ukrajina čak gradi kilometre zaštitnih mreža protiv dronova duž fronta, što simbolizira novu eru tehnološkog ratovanja.
Amerika više nije garant kakav je bila
Najveći geopolitički pomak ne dolazi iz Moskve ili Pekinga — nego iz Washingtona.
Sve više evropskih lidera otvoreno govori o “novoj eri geopolitike” u kojoj SAD redefinišu svoju globalnu ulogu i smanjuju tradicionalne obaveze prema saveznicima.
Američka strategija postaje selektivna: fokus na vlastite interese, regionalne operacije i ideološki bliže partnere. Analize ukazuju da mnoge države sada vjeruju kako SAD postepeno napuštaju ulogu globalnog lidera koju su imale decenijama.
Za Evropu to znači nešto što se nije dogodilo od 1945. godine — potrebu da ozbiljno razmišlja o vlastitoj sigurnosti bez automatske američke zaštite.
Evropa pokušava postati sila — ali sporo
Evropske države sada ubrzano povećavaju vojnu potrošnju, a NATO je već dogovorio cilj od čak 5% BDP-a za odbranu do 2035. godine, što bi prije nekoliko godina bilo nezamislivo.
Problem je tempo.
Evropa se politički i dalje koleba između ekonomskog pragmatizma i sigurnosne realnosti. Istovremeno raste ideja da kontinent mora razviti vlastitu odbrambenu strukturu, čak i izvan postojećih NATO i EU modela.
Drugim riječima — Evropa pokušava naučiti biti geopolitički akter, ali još razmišlja kao ekonomski projekat.
Novi svijet srednjih sila
Dok Zapad redefiniše sebe, druge države koriste prostor.
Indija balansira između SAD-a i Rusije, kupujući energente i istovremeno pregovarajući o velikim trgovinskim sporazumima s Evropom.
Kina održava Rusiju ekonomski stabilnom bez direktnog ulaska u rat, čime povećava vlastiti globalni uticaj.
Rezultat je svijet u kojem više ne postoji jedan centar moći — nego mreža pragmatičnih saveza.
Nova geopolitička zona: Arktik
Još jedan znak promjene dolazi iz regije koja je decenijama bila periferna — Arktika.
Topljenje leda otvara nove pomorske rute i resurse, a NATO već povećava vojno prisustvo kroz nove misije na sjeveru, dok raste rivalstvo velikih sila oko kontrole tog prostora.
Geopolitika se tako pomjera doslovno prema novim geografskim granicama.
Svijet bez jasnog centra
Možda najvažnija promjena nije rat, nego osjećaj neizvjesnosti.
Pregovori između SAD-a, Rusije i Ukrajine održavaju se u različitim formatima — Abu Dhabi, Ženeva — ali bez konačnog rješenja, što pokazuje koliko je međunarodni sistem izgubio stabilne mehanizme odlučivanja.
Nekada je postojala jasna struktura: blokovi, pravila, lideri.
Danas postoji proces.
I zato mnogi analitičari smatraju da ne živimo u periodu jedne krize — nego u početku nove geopolitičke epohe.
Jer najveća promjena možda nije to ko pobjeđuje u pojedinom sukobu, nego činjenica da svijet prvi put nakon decenija više nema očiglednog upravljača.
