Postoje igrači koji ne osvajaju naslovnice svakog dana, ne prave haos na terenu, ne grme u mikrofon nakon utakmice. Ali zato ostave trag koji traje decenijama.
Robert Pirès je bio upravo to — tih, elegantan, odmjeren, ali smrtonosan kada lopta dođe do njegove lijeve noge.
Za mnoge je bio “onaj tihi Francuz na lijevoj strani”, a zapravo je bio jedan od najvažnijih arhitekata najljepšeg Arsenala u njegovoj historiji.
Rođen je u Reimsu, u porodici portugalskih i španskih korijena, i nosio je u sebi sav taj južnjački osjećaj za igru.
Lagan korak, glatka kontrola lopte, stil kakav se rijetko viđa — on nije igrao fudbal, on ga je slikao.
A kada ga je Arsène Wenger doveo u Arsenal 2000. godine, malo ko je znao da je stigao igrač koji će obilježiti čitavu epohu.
Ljepota u pokretu
Pirès je imao nešto što se ne može naučiti.
Nije bio najbrži, nije bio najjači, nije imao ubitačan šut kao Henry.
Ali imao je ono što čini razliku: fudbalsku inteligenciju.
Kada bi primio loptu na lijevom krilu, čitav stadion bi se instinktivno nagnuo naprijed, jer se znalo da slijedi nešto posebno:
- lagani dribling bez viška pokreta
- promjena ritma u trenutku kada se defanzivac opusti
- precizan pas u prostor za Henryja ili Ljungberga
- perfektna lopta iza zadnje linije
- kontrolisani ulazak u sredinu, kao bešumno klizanje
Pirès nije dominirao snagom.
Dominirao je idejom.
Dio najljepšeg trija koji je Premier liga ikada vidjela
Pirès, Henry i Bergkamp — to je bila harmonija koju Premier liga vjerovatno više nikada neće ponoviti.
- Bergkamp kao arhitekta svega
- Henry kao mašina koja pretvara pas u gol
- Pirès kao tiha sila koja spaja, veže, kreira i završava
Njih trojica su djelovali kao da igraju igru koju ostatak lige tek pokušava shvatiti.
Pirès se nije bojao napada na sredinu terena, nije se plašio 1-na-1 situacija, a njegov osjećaj za tajming bio je gotovo savršen.
I zato je bio ključan dio “Invincibles” sezone 2003/2004 — najljepšeg Arsenala svih vremena.
Golovi koje nikad ne zaboravljaš
Ne postoji navijač Arsenala koji ne pamti Pirèsove golove:
- lob protiv Southamptonovog golmana Paula Jonesa
- prelijepo plasirani udarci u dalji ugao, toliko karakteristični da su postali njegov potpis
- golovi protiv Tottenhama, svaki poseban na svoj način
- dupli golovi protiv Liverpoola i Newcastlea
Njegov stil šuta bio je jedinstven — nikad punom snagom, nego glatko, s osjećajem, kao da dirigira balet, a ne fudbal.
Pad i povratak — karakter ispod elegancije
Nakon teške povrede ligamenata u finalu FA Kupa 2002. godine, mnogi su mislili da neće više biti isti.
Ali Pirès se vratio — tiho, naravno — i igrao možda i najbolji fudbal svoje karijere u naredne dvije sezone.
To je pokazalo ono što se često zaboravlja:
Ispod elegancije nalazio se ratnik, igrač velikog karaktera i discipline.
Naslijeđe koje živi i danas
Pirès nikada nije bio superstar kao Zidane, Henry ili Ronaldinho.
Ali njegovo naslijeđe je ogromno:
- redefinisao je ulogu lijevog krila u modernom fudbalu
- pokazao da inteligencija može zamijeniti brzinu
- stvorio je stil igre koji je postao prepoznatljiv za Arsenal
- ostao je jedno od najvoljenijih lica u generaciji “Invincibles”
Bio je čovjek koji nikada nije tražio svjetla reflektora — ali je svjetlo uvijek našlo njega.
Zaključak: Fudbaler koji je igrao šapatom
Pirès nije bio igrač koji urla na terenu.
On je šaputao — i taj šapat je bio muzika.
U eri kada je Premier liga bila sirova, brutalna i fizička, Pirès je donio poeziju.
Danas se često govori o “tehničkim krilima”, “inside forwards”, o ulozi igrača koji se uvlače u sredinu.
Sve to je počelo sa njim.
Robert Pirès nije samo legenda Arsenala.
On je bio umjetnik.
I kao svaki umjetnik — njegovo djelo traje mnogo duže od njegove karijere.
