Dok se američki predsjednik Donald Trump obračunava s vlastitim saveznicima, prijeti Grenlandom, ulazi u otvoreni sukob s Kanadom i relativizira vrijednost NATO-a, u Pekingu se dešava nešto što Zapad još uvijek ne želi glasno priznati: Kina postaje alternativa stabilnosti.
Kako primjećuje CNN, u posljednjim sedmicama kroz Peking prolazi svojevrsna diplomatska povorka zapadnih lidera. Britanski premijer Keir Starmer, kanadski premijer Mark Carney, finski premijer Petteri Orpo, francuski predsjednik Emmanuel Macron, a uskoro i njemački kancelar Friedrich Merz – svi oni dolaze kod Xi Jinping s istom porukom: želimo stabilnije, dublje i predvidljivije odnose.
To je samo po sebi historijski obrat.
Od „odvajanja od Kine“ do „strateškog partnera“
Još jučer, dominantni narativ u G7 bio je da je Kina “sistemski izazov”, prijetnja “poretku zasnovanom na pravilima”. Danas, isti ti lideri u Pekingu govore o Kini kao ključnom faktoru međunarodne stabilnosti, pa čak i vlastite nacionalne sigurnosti.
Razlog nije promjena kineske politike preko noći. Razlog je promjena američkog ponašanja.
Trumpova vanjska politika funkcioniše kao čekić: pritisak, prijetnje, ucjene, carine, javno ponižavanje saveznika. Kako je jedan kineski analitičar otvoreno rekao (a CNN prenosi): Evropa je gurana uza zid – i traži prostor da diše.
To nije ideološki zaokret. To je instinkt.
Kina ne traži ljubav – nego prazninu
Važno je biti precizan: Kina nema iluzije da su zapadne države zaboravile sve sporove – od trgovine i ljudskih prava do sigurnosti i tehnologije. Ali Peking vidi nešto drugo, strateški mnogo važnije: prazninu koju ostavlja Amerika.
Dok Washington šalje poruke nepredvidivosti, Kina nudi kontinuitet. Dok SAD prijete carinama, Kina govori o tržištima. Dok Trump govori o „uzimanju teritorija“, Xi govori o „dugoročnim okvirima saradnje“.
U geopolitici, pouzdanost je valuta. I trenutno – koliko god to nekima zvučalo neprijatno – Kina izgleda pouzdanije od SAD-a.
Kraj poretka iz 1945. – bez pucnja
CNN s pravom bilježi još jednu važnu stvar: na forumima poput Davosa zapadni lideri sve otvorenije priznaju da se američki poredak nakon Drugog svjetskog rata gasi. Ne urušava se dramatično, nego se jednostavno – zaobilazi.
Ono što Kina već godinama zagovara – multipolarni svijet – sada više ne zvuči kao kineska propaganda, nego kao opis realnosti.
To je tektonski pomak.
Šta Zapad (još) ne želi priznati
Zapadne zemlje ne „biraju Kinu umjesto Amerike“. One se osiguravaju od Amerike. To je ključna razlika.
Trumpova politika možda je usmjerena ka “America First”, ali njen globalni efekat je “America Alone”. U tom prostoru, Kina ne mora ništa silom osvajati. Dovoljno je da čeka, prima goste i nudi stabilnost.
I to je možda najveća ironija savremene geopolitike:
dok Washington pokušava disciplinirati svijet, Peking ga strpljivo – okuplja.
