Bilo da su mu meta Grenland, carine ili Iran, Trumpov plan je da odvuče pažnju — jer Evropa koja stalno reaguje nikada ne planira.
Kada je Donald Trump umirio svijet izjavom da ipak neće koristiti silu da bi preuzeo Grenland — nakon što je danima prijetio upravo time — radio je ono što najbolje zna: pretvarao je geopolitiku u spektakl. Da li je Trump ikada istinski vjerovao da SAD trebaju preuzeti ogromnu arktičku teritoriju koja pripada NATO savezniku, manje je važno od činjenice da je, još jednom, osigurao da Evropa i ostatak svijeta budu fokusirani na njegov dnevni red.
Trump nije političar koji odgovara na događaje — on nastoji da ih stvara. Ne zato što je duboko posvećen detaljima politike, već zato što razumije ključnu karakteristiku savremene politike: pažnja je moć. U eri preobilja informacija, ne nedostaje podataka ili analiza; ono što nedostaje je pažnja. A ko kontroliše nju, kontroliše i debatu.
Steve Bannon je svojevremeno opisao Trumpovu unutrašnju strategiju kao „plavljenje zone sranjima“. Drugim riječima, stvoriti toliko skandala da protivnici više ne znaju koji su bitni. Mediji jure za svime, opozicija je stalno ogorčena i niko nema mentalni prostor da postavi vlastite prioritete. Ova logika i prateća taktika sada se primjenjuju i u američkoj vanjskoj politici.
Trumpove prijetnje Danskoj i Grenlandu nisu bile izolovane provokacije, već oblik geopolitičkog „klikbejta“. Njihova svrha bila je da dominiraju vijestima, natjeraju druge vlade u reaktivan mod i istisnu dugoročno strateško razmišljanje. Grenland je bio savršen za to. Strateški je važan — smješten na Arktiku, između Sjeverne Amerike i Evrope — a ipak dovoljno udaljen da malo birača ima detaljno znanje o njemu. To ga je učinilo idealnim za zarobljavanje pažnje: dovoljno dramatičan za naslove, dovoljno nejasan za beskrajne špekulacije.
To je takođe izazvalo iskrenu tjeskobu. Pitanje Grenlanda dotiče se NATO solidarnosti, arktičke sigurnosti i ranjivosti jedne poluautonomne teritorije. Danska je već povećala svoje vojno prisustvo tamo, uz tihu podršku drugih evropskih država.
Ipak, srž problema tokom ove epizode nije bila u tome hoće li Trump djelovati, već u činjenici da je Evropa bila prisiljena da odgovori. Dok vlade izdaju saopštenja i koordiniraju stavove, Trump prelazi na sljedeću provokaciju (carine, Iran, Venecuela, NATO, migracije), ostavljajući za sobom trag diplomatske dekoncentracije. Evropski lideri postaju sporedni likovi ili statisti u političkom teatru čiji se scenario piše u Washingtonu.
Iza tog spektakla, međutim, leži koherentan plan. Trumpova nacionalna sigurnosna strategija za drugi mandat jasno daje do znanja da se Evropa više ne smatra partnerom u poretku zasnovanom na pravilima. Umjesto toga, ona je prikazana kao opadajući, elitistički liberalni blok koji sputava nacionalističke snage u usponu. Podrška iz Washingtona se ne definiše kao zajednički interes, već kao transakcija. Liderima koji su ideološki usklađeni s Trumpom obećava se povlašteni tretman, dok se ostali suočavaju s pritiskom, piše The Guardian.
Po toj logici, Grenland nije samo teritorija. On je poluga: način da se Danskoj, i šire EU, signalizira ko postavlja uslove angažmana. Evropa je posebno izložena ovoj vrsti pritiska jer je njena pažnja tako lako fragmentirana.
Svaka Trumpova provokacija različito odjekuje širom kontinenta. Arktičke prijetnje brinu Skandinaviju. Trgovinski sporovi pogađaju izvoznike. Rat u Ukrajini najvažniji je u istočnoj Evropi. I tako dalje. Svaka epizoda proizvodi drugačiju koaliciju zabrinutih država. Ono što ne proizvodi je trajno strateško jedinstvo.
To je ranjivost koju Trump iskorištava. Evropa koja uvijek reaguje nikada ne planira. Svako pitanje se čini hitnim. Cijena zarobljene pažnje je strateški kratkoročni pogled.
Šta bi, dakle, Evropa trebala uraditi? Potreban joj je odgovor na dva kolosijeka. Prvo, mora odgovoriti na Trumpove provokacije na smiren, kolektivan i disciplinovan način. Kada predsjednik SAD-a dovede u pitanje teritorijalni integritet NATO saveznika, Evropa to ne može ignorisati. Ali evropski lideri trebaju izbjegavati odgovor kakav Trump priželjkuje: emocionalan, fragmentiran i nekoordinisan. Cilj bi trebao biti poruka koja se prenosi dosljedno i s namjerom.
Drugo, Evropa mora investirati u vlastitu dugoročnu sigurnosnu strategiju, nezavisnu od svakodnevnih previranja Trumpove politike. To zahtijeva prihvatanje teške realnosti: unutrašnja politika SAD-a više nije privremeni poremećaj transatlantske stabilnosti. Trump je pokazao koliko lako američka vanjska politika može skrenuti u transakcijski nacionalizam. Evropa mora planirati u skladu s tim za ključne prioritete kao što su sigurnost i geoekonomska otpornost. Poljak Donald Tusk se izdvaja, na primjer, jer drži Varšavu fokusiranom na koordinaciju EU po pitanju Ukrajine i odbrane, umjesto da reaguje na svaku Trumpovu provokaciju.
Evropi ne nedostaju odgovori — izvještaji bivših italijanskih premijera Enrica Lette i Marija Draghija to potvrđuju — ali joj nedostaje kapacitet za djelovanje.
Glavna lekcija Trumpovog drugog mandata nije da je globalna politika postala haotična, već da je sama pažnja postala strateško bojno polje međunarodne politike. A ratovi za pažnju se ne dobijaju bržim reagovanjem. Dobijaju se odlučivanjem o tome šta zaslužuje fokus. Evropa ne treba da „nadjača“ Trumpa na društvenim mrežama. Ona ga treba nadmašiti u planiranju.
