Bosna i Hercegovina je završila udarnu turističku sezonu s klasičnim bh. osjećajem: déjà vu uvijen u umor. Brojke Agencije za statistiku BiH govore da smo pregazili milion i po posjeta (1.537.517 dolazaka), ali i da smo usput ostali bez daha, bez ritma, bez ideje šta dalje.
Turizam u 2025. nije ni trijumf ni tragedija. To je ono naše famozno “može bit bidne, može bit ne bidne” – stabilno, ali tjeskobno sporo. Rast dolazaka je tek +0,2%, noćenja +0,4%. To nije rast. To je puls zemlje koja preživljava na autopilotu, nakon što je postpandemijski nalet ispuhao posljednju svježinu koju smo imali.
Hotel kao posljednje utočište – a turistički boravak kao bježanija
BHAS nas hladno podsjeća na o da smo mi vikend-destinacija: prosječan turista ostane svega 2,1 dan. Dovoljno da vidi Baščaršiju i Stari most. Premalo da shvati išta o nama. Još gore: čak 93,4% svih noćenja je u hotelima. Turisti u BiH ne rizikuju. Ne idu u domaće kuće, ne vole lokalno, ne spavaju u autentičnom – biraju institucionalno, sigurno, sterilno.
A autentičnost? A mala privreda? A hrabri ljudi koji su uložili dušu u male pansione, kuće za odmor, lokalne ture? Njihova romantika ostaje u folderu “možda iduće godine”.
Ko dobacuje pare preko ograde? Komšiluk, navika i Bliski istok
Stranci nose bh. turizam na leđima — 71,5% svih noćenja ide njima. Na vrhu liste su očekivani “rodonačelnici bh. punjenja frižidera”: Hrvatska, Srbija, Slovenija. A odmah nakon njih dolaze Turska i Saudijska Arabija — dvije zemlje koje nikad ne putuju same. Uvijek stignu s kapitalom, očekivanjima, navikama i vrlo jasnom idejom šta žele od destinacije. A mi, kao i obično, prilagođavamo se njihovom ukusu brže nego što stižemo definisati vlastitu turističku ponudu. Rezultat? Bh. turizam ima dvije noge: regionalnu blizinu i bliskoistočni novac.
Ništa novo ne otvaramo. Samo produbljujemo postojeće. Pad adrenalina: kraj priče o “eksplozivnom rastu” Minimalni rast u špici sezone nije statistička vijest — to je alarm.
Ako se BiH i dalje bude oslanjala na inat, komšijske posjete i sezonske talase iz Rijada i Istanbula, ostaćemo zemlja “usputne fascinacije”: mjesto gdje se dođe na dva dana, pojede baklava, napravi pet slika i krene dalje.
Bez strategije za produžavanje boravka, bez ozbiljnog iskoraka prema novim tržištima, i bez rada na lokalnom iskustvu koje traje više od tri noći, naš turizam će ostati ono što jeste: destinacija koja stalno obećava — i stalno čeka da joj neko drugi ispuni obećanje.
