Tuzla nema veliki mit.
Nema “sveti brijeg” s kojeg je sve počelo.
Nema prastari nacionalni simbol oko kojeg se sabira kolektivna ekstaza.
Nema mitskog osnivača, poluboga, kralja ili mučenika koji bi se mogao pretvoriti u vječnu izliku.
I baš zato je — opasna.
U zemlji opsjednutoj mitovima, Tuzla stoji kao anomalija. Grad bez priče koja se ponavlja napamet. Bez legendi koje služe kao zaklon. Bez svetih narativa iza kojih se može sakriti nepravda, neuspjeh ili laž.
Mit kao sklonište
Na Balkanu mit nije ukras. On je alat.
Mit služi da:
- opravda nasilje
- prekrije odgovornost
- zamijeni stvarnost emocijom
- pretvori politiku u sudbinu
Gradovi s mitovima imaju luksuz da ne budu realni. Mogu stalno gledati unazad, prizivati prošlost, proizvoditi “istorijske istine” koje se ne smiju dovoditi u pitanje.
Tuzla taj luksuz nema.
Grad bez idealizacije
Tuzla nije “najstarija”.
Nije “najčistija”.
Nije “vječna”.
Tuzla je grad rada, industrije, soli, znoja, grešaka i pukotina. Grad koji je morao živjeti s posljedicama svojih odluka, a ne s mitovima o sopstvenoj veličini.
Ovdje nema gdje da se sakrije laž, jer nema svetog okvira koji bi je štitio.
Kad nešto ne valja — vidi se.
Kad vlast zakaže — nema mitološkog dima da to zamagli.
Kad društvo pukne — pukotina ostaje vidljiva.
Opasnost realnosti
U zemlji opsjednutoj simbolima, realnost je subverzivna.
Tuzla ne nudi uzvišene priče, nego prizemna pitanja:
- Ko je odgovoran?
- Ko plaća cijenu?
- Ko laže, a ko snosi posljedice?
Takva pitanja su opasnija od bilo kojeg mita.
Jer mit traži vjeru.
Realnost traži odgovornost.
Grad koji pamti bez svetinje
Tuzla pamti — ali tiho.
Bez patetike.
Bez mitologizacije tragedije.
Ovdje se prošlost ne pretvara u oružje, nego u teret koji se nosi. I to je možda najteži oblik pamćenja.
Grad bez velikog mita nema alibi.
Nema gdje pobjeći.
Nema čime da se laže sam sebi.
I baš zato Tuzla ostaje ono što mnogima smeta:
realan grad u zemlji koja bi radije sanjala nego se suočila.
Grad bez mita.
I zato — istinit.
