Bilo je to mjesto koje se ne nalazi na kartama, ali ga čovjek prepozna čim uđe — kao da duša ima vlastitu geografiju. Svjetlost je bila prigušena, ne zato što je slaba, nego kao da se plaši vlastitog odsjaja, kao da zna da ovdje svaka iskra mora proći kroz tamu prije nego što postane svjetlo. Vazduh je bio gust, skoro opipljiv, ispunjen mirisom stare kože, tinte, hladnoće željeza i onog neizrečenog bola koji ostane u zidovima kada je ljudska patnja preduga da bi stala u jednu epohu. Kao da je prostor disao sporije nego vrijeme.
Ušla sam kroz vrata koja su škripala kao da pamte sva vremena — ne samo ovo naše nego ona koja su se raspala pod tuđim čizmama i tuđim naredbama. Pod nogama nije bio pod, ni daska, nego tvrda, uporna zemlja: zemlja koja je vidjela više leđa nego koraka, više suza nego tragova obuće.
Negdje u daljini čulo se lupanje metalne posude. Ne kao zvuk — više kao uspomena na zvuk, kao da se i eho ustručava da bude preglasan u mjestu gdje je šapat opasniji od tišine.
A onda sam ga vidjela.
Sjedi za drvenim stolom čija je površina bila izjedena godinama — ili logorom, što je ponekad isto. Olovka u njegovoj ruci bila je tanka kao kost, spremna da zapiše nešto što će se čitati tek onda kada ljudi ponovno nauče gledati u oči vlastite strahove.
Njegov lik nije bacao sjenu. Možda zato što je čovjek koji je jednom prešao kroz mrak naučio kako da ne vuče ništa za sobom, čak ni svjetlost.
Tek kad je podigao glavu, prostor je izgubio oblik. Granice su se povukle, zidovi utišali, vrijeme postalo krhko. Sve je postalo tiše, dublje, opasnije. To je tišina koja ne pripada svijetu, nego čovjeku koji ga je jednom razotkrio do kosti.
“Kasnite”, rekao je glasom koji je zvučao kao da dolazi iz daleke zime, a ne iz čovjeka — iz one zime što ne završava, nego se samo seli iz zemlje u biće.
Kad sam konačno sjela naspram njega, činilo mi se da prostor diše drugačije. Kao da su zidovi ustuknuli pred čovjekom koji je jednom razgolitio imperiju. I prije nego što sam uspjela da izgovorim išta, iz njegovog pogleda sam shvatila da pitanje već postoji u vazduhu — pitanje o tome gdje smo mi sada, u kakvu smo se geografiju susreta spustili.
Aleksandar Solženjicin se lagano nasmijao, onako kratko, tvrdo, kao čovjek koji se ne sjeća više kako izgleda naivnost.
“Na mjestu gdje čovjek ostaje sam sa svojim strahom”, rekao je. “To može biti logor. Može biti država. Može biti Balkan. Svi ti prostori funkcionišu isto: čovjek je slobodan samo onoliko koliko smije da kaže istinu.”
Kao da je tom rečenicom zapalio malu lampu u uglu prostorije, razotkrivajući ono što smo oboje znali — da razgovaramo ne o mjestima, nego o ljudima koji ih pune.
Zastala sam, osjetila kako u grlu raste pitanje koje muči čitav jedan region.
Kako bi ovaj čovjek — koji je preživio ono najgušće, najtvrđe, najhladnije lice totalitarizma — danas vidio Balkan?
Klimnuo je, kao da je navikao na to pitanje vijekovima.
“Balkan je regija koja nije shvatila svoju privilegiju — da je mali prostor često manje pogodan za velike laži. Ali vi ste je pretvorili u laboratoriju relativizacije.”
Njegove oči presijavale su se u polumraku.
“Vidim narode koji se ponose time što su preživjeli carstva, ali još nisu naučili kako da prežive sami sebe. Vidim politiku koja vas ne uništava silom, nego mantrom umora. Najgori oblik ropstva nije kada vam neko oduzme slobodu, nego kada vas ubijedi da je sloboda nebitna.”
Ta rečenica pala je između nas kao komad željeza.
Spomenula sam Rusiju, onako oprezno, gotovo kao da se bojim da prizovem neku staru sjenu koja još hoda kontinentom. Htjela sam da čujem šta čovjek koji je razotkrio imperiju misli o njenim današnjim rukama na Balkanu.
“Rusija je danas drugačija po sredstvima, ali slična po ambicijama”, rekao je bez oklijevanja.
“Moja zemlja je uvijek znala dvije vrste moći: moć da zavede i moć da zastraši. Na Balkanu koristi prvu. Nudi nostalgiju umjesto odgovornosti, istoriju umjesto politike, mit umjesto institucija. I vi to prihvatate, jer je lakše imati velikog zaštitnika, nego veliku obavezu prema sebi.”
Zatim se nagnuo naprijed.
“Zapamtite: kada jedna država pusti tuđu propagandu da joj bude glas razuma, ona više ne pripada sebi.”
Pitanje o “pravoslavnoj braći” postavilo se samo od sebe, kao odraz tuđih parola u našim ulicama. Ne kao političko pitanje, nego kao emocionalna zavrzlama.
“Ne vjerujte državama koje vas vole samo kada ste korisni”, izgovori tiho. “Rusija ne štiti pravoslavlje. Rusija štiti svoje interese. Pravoslavlje je univerzum, a politika je instrument. Ako ih zamijenite, završićete u tuđoj igri. Bratstvo bez slobode nije bratstvo, nego zavisnost.”
A onda se prostor opet utišao, kao da nas priprema za pitanje koje je najopasnije: Kako prepoznati da li društvo tone prema totalitarizmu?
“Po tome što ljudi počnu misliti da je cijena istine previsoka”, rekao je. “Kad vam kažu: ‘Šuti, nek’ ne puca’, kad pristajete na ‘manje zlo’, kad vjerujete da je korupcija normalna, kad se svrstavate prije nego što razmislite, kad počnete sumnjati u vlastite oči.”
Lagano je spustio ruku po stolu, kao na hladan kamen.
“Totalitarizam nikada ne počne uz sirene. Počne uz tišinu.”
Nisam mogla izbjeći posljednje pitanje, ono koje nas boli i kada ne govorimo o njemu: Bosna, zemlja koja pamti previše i zaboravlja prebrzo.
Solženjicin je duboko udahnuo, kao da u nosnicama osjeti težinu dva suprotstavljena tereta.
“Najopasnija kombinacija”, rekao je. “Narodi koji pamte previše i narodi koji zaboravljaju prebrzo jednako su ranjivi. Jedni se guše u prošlosti. Drugi se gube u budućnosti. Bosna je na ivici između te dvije provalije. I može preživjeti samo ako nauči razlikovati pamćenje od osvete.”
Kad je završio, prostor je opet postao hladan, ali ovaj put ne neprijateljski — nego istinit.
Disclaimer: Svaka sličnost s duhovima slavnih pisaca je slučajna. Ili nije.
