Donald Trump se mora nadati da članovi Nobelovog komiteta ne prate pažljivo ono što se dešava unutar Sjedinjenih Država. Jer, ako bi pogledali, primijetili bi zapanjujući obrazac. Dok američki predsjednik voli da glumi mirotvorca u inostranstvu, kod kuće je Trump, donosilac rata.
Lako je da prva činjenica prikrije, ili odvrati pažnju od, druge. Ova sedmica je bila paradigmatičan primjer. Počela je Trumpovim putovanjem u Izrael, gdje su ga pozdravljali kao modernog Kiru, moćnog vladara čije će se ime spominjati milenijima, čovjeka koji je posredovao u “vječnom” miru, kako se sam hvali.
Nije važno što se Trumpov uspjeh, za koji svakako zaslužuje određene zasluge, svodio na guranje Hamasa i Izraela da pristanu na prekid vatre i oslobađanje talaca i zatvorenika – krhki aranžman koji ne adresira, a kamoli rješava, temeljni izraelsko-palestinski sukob. On ga je predstavio kao trijumf epoha i još jednu “crtu” na svom spisku mirotvorca, podižući broj ratova za koje tvrdi da ih je okončao na osam, piše The Guardian.
Zaista, ohrabren svojim uspjehom, ponovo pokušava s onim ratom za koji je mislio da će biti lagan, ali koji se, na njegovu iritaciju, pokazao složenim koliko su ga mrzitelji eksperata i “deep state” kritičari upozoravali: Ruski rat protiv Ukrajine. U četvrtak je najavio svoj plan da se ponovo sastane s Vladimirom Putinom, ovoga puta domaćin će biti Viktor Orbán u Budimpešti (što ima sretnu nuspojavu trolovanja EU).
Neuznemiren neuspjehom njihovog posljednjeg sastanka na Aljasci, i vlastitim neuspjehom da se ikada suprotstavi Putinu, Trump očigledno vjeruje da ima “pacifični momentum” i da će iscjeljujuća magija koju je njegov dodir donio Gazi slično ujediniti Moskvu i Kijev.
Fomentiranje rata na domaćem terenu
Ali ono što podriva ovaj novi, za Nobela spreman, Trumpov imidž nije samo njegov apsurdni hvalisav, ili čak zamjena stila i optike mirotvorstva za suštinu i težak rad koji zahtijeva. To je činjenica da on fomentira rat kod kuće na vlastitim građanima. Ne govorim metaforički. Sve više, ozbiljni analitičari, neskloni hiperboli, upozoravaju da se Trump, čini se, namjerio da isprovocira drugi američki građanski rat. Dokazi se gomilaju.
Najočitije je Trumpovo raspoređivanje američkih trupa na ulicama američkih gradova. Tvrdi da su njegove originalne odluke da pošalje Nacionalnu gardu u Los Angeles, Washington D.C., Chicago, Portland i Memphis motivirane isključivo brigom o kriminalu. Prema njegovoj priči, ta su mjesta “preplavljena” nasiljem, a lokalna policija treba njegovu pomoć. Ali to se ne poklapa s činjenicama.
Podaci pokazuju da većina gradova koje je Trump ciljao ima niže stope nasilnog kriminala nego drugi veliki gradovi koji su ostali netaknuti. (Od 10 najvećih američkih gradova s najvećim problemima kriminala, Trump je udario samo na jedan: Memphis.) Zašto bi onda Trump slao trupe?
Politička osvetoljubivost i normalizacija okupacije
Jedno objašnjenje je da živi u tako zatvorenom filter-mjehuru, da su mu izvori informacija toliko uski, da on nema stvarne činjenice. Ranije ovog mjeseca, opisao je Portland, Oregon, kao “goruću rupu pakla“, dodajući: “Vidite požare posvuda. Vidite tuče, i mislim samo nasilje. To je jednostavno tako ludo.” Ljudi iz Portlanda – vozeći bicikle ili vodeći djecu u park, kao i obično – bili su zbunjeni. Činilo se da je Trump gledao Fox News, brkajući snimke iz nereda 2020. godine s današnjim stanjem.
Ali ništa od ovoga nije greška. Ono što je zajedničko gradovima poput Chicaga, L.A.-a i Portlanda nije zamišljena stopa kriminala, već nešto što Trumpa mnogo više ljuti: to su gradovi vođeni demokratima u državama koje vode demokrati. (Otkriva to činjenica da Cleveland, Ohio i Kansas City, Missouri imaju više stope nasilnog kriminala, ali su pod republikanskim guvernerima, pa su ostavljeni na miru.)
Ovo je politički čin od strane Trumpa, osmišljen da zastraši potencijalna uporišta opozicije. Neki kritičari sumnjaju da administracija želi isprovocirati nasilje od strane onih čiji se gradovi sada osjećaju kao okupirana teritorija. Možda nered ili napad na vojsku koji se može odmah preokrenuti, kao što je to učinjeno s atentatom na Charlieja Kirka, u čin ljevičarskog terorizma koji zaslužuje daljnju represiju, preuzimanje hitnih ovlaštenja ili suspenziju sloboda.
Priprema za izbore
Drugi vjeruju da je ovo o normalizaciji prisutnosti trupa na ulicama prije idućih izbora, ključne borbe u kojoj bi republikanci mogli izgubiti Predstavnički dom, dajući demokratima ozbiljnu kontrolu nad Trumpovom moći. U tom svjetlu, trupe će biti na mjestu ili da uplaše manjine i druge koji bi inače glasali za Demokratsku stranku, ili za bitku nakon dana glasanja, da provedu pokušaj Bijele kuće da poništi rezultate koji im ne idu u prilog. Zamislite ponavljanje 6. januara 2021. – samo što će ovoga puta oružane snage biti pri ruci da osiguraju da Trumpova volja bude sprovedena.
Očigovorna zamjerka ovom scenariju je da bi američka vojska sigurno odbila da se koristi kao partijsko političko sredstvo. Ali to je promašivanje onoga što Trump i Pete Hegseth – sada preimenovan, ne u sekretara odbrane, već u sekretara rata – rade američkoj vojsci. Svjedoci smo zapanjujućeg sastanka stotina najviših američkih admirala i generala, okupljenih širom svijeta. Trump nije mogao biti jasniji, instruišući ih da se sada suočavaju s “neprijateljem iznutra“, da je njihov posao da se bave “građanskim nemirima” i da bi američke “opasne gradove trebali smatrati poligonima za obuku”. U jednom trenutku, Hegseth je rekao da bi svaki oficir koji se ne slaže s novom, trumpovskom koncepcijom američke vojske trebao “učiniti časnu stvar i podnijeti ostavku”.
Sve ovo dolazi u kontekstu predsjednika koji otvoreno koristi pravosudni sistem da kazni svoje kritičare – sjetimo se optužnice izdate u četvrtak protiv njegovog bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost, Johna Boltona – čiji je glavni savjetnik nazvao Demokratsku stranku “domaćom ekstremističkom organizacijom” čak i prije ubistva Kirka; to šalje maskirane agente da hvataju ljude, uključujući američke građane, s ulica; to koristi zatvaranje vlade za eliminaciju “demokratskih agencija“, misleći na one džepove nezavisne državne službe koje bi mogle djelovati kao prepreka predsjedničkom hiru, dok se smanjuju sredstva institucijama, od univerziteta do javnog emitovanja, koje bi mogle učiniti isto; i to nameće ideološku ortodoksiju cijeloj federalnoj birokratiji.
Trump voli da priča priču o miru kada su u pitanju Palestinci i Izraelci ili Rusi i Ukrajinci. Ali unutar SAD-a, gdje se crveno susreće s plavim, on ne vidi takmičenje između rivala, već sukob s neprijateljem kojeg priznaje da mrzi – neprijateljem s kojim se mora boriti svim sredstvima, pa sve do samog kraja.
