Rat najčešće zamišljamo kroz slike ruševina, brojke poginulih, spaljene zgrade i pomjerene granice. Ali postoji nešto dublje, tiše i opasnije: brisanje. Nije to samo nestanak gradova i puteva nego brisanje sjećanja, jezika, identiteta – onog nevidljivog tkiva koje drži društvo na okupu. O tome piše ukrajinska autorica Kateryna Botanova u eseju “Learning from erasure”, objavljenom na Eurozineu, tvrdeći da Ukrajinci danas najviše uče upravo iz onoga što je izgubljeno.
Zemlja koja mijenja značenja
Prije invazije, ukrajinska javnost govorila je o “reformama”. Danas je ta riječ potrošena, izgubljena u dimu ruševina. Umjesto nje, pojavljuje se nova: oporavak. Ali oporavak nije program, nije ni politički dokument; oporavak je proces koji se svakog dana piše iznova, u uslovima gdje se sutrašnji pejzaž može razlikovati od današnjeg.
Botanova primjećuje kako se pojam zemlja mijenja iz administrativne teritorije u duboko lični prostor. Zemlja više nije država – zemlja je ono što čovjek nosi u sebi, čak i kad fizički nestane. “Razumijevanje zemlje često se otkriva tek kad je ona izbrisana”, piše autorica. To je brutalna istina svakog rata: gubitak otkriva ono što nismo znali da imamo.
Krov kao metafora: umjetnost u rovovima
U Veneciji je predstavljen projekt “Dakh: vernacular hardcore” — krovovi tradicionalnih ukrajinskih kuća izvedeni usred ratne simbolike, kao da se kultura drži na ivici između skloništa i ruševine. Krov u ovoj interpretaciji postaje metafora za sve ono što ljudi pokušavaju sačuvati: dom, kontinuitet, pripadnost.
Botanova citira i kustosicu Yuliiju Manukian, koja tvrdi da kulturno naslijeđe danas “ide kroz rovove”, jer upravo ljudi na prvoj liniji — seljaci, civili, vojnici, raseljeni — svojim svakodnevnim ritualima i upornošću stvaraju novi sloj kulture. To je ona vrsta pamćenja koja se ne nalazi u arhivima, nego u preživljavanju.
Šta ostaje kad sve ode?
Brisanje je nasilje, ali u ukrajinskom iskustvu ono postaje i trenutak u kojem se otkriva suština. Kad grad izgori, a mapa postane apstrakcija, tek tada vidimo šta je bila istinska vrijednost prostora, odnosa, zajednice.
Botanova postavlja težak, ali važan zaključak: uništavanje ne otkriva samo šta je izgubljeno – otkriva i ono što se vraća, ono što ljudi odluče ponovo izgraditi. U groznom paradoksu rata, identitet se često najjasnije vidi tek kad je ugrožen.
Zašto je ovaj esej važan i za nas
Mi koji živimo na Balkanu itekako razumijemo da brisanje nije samo fizičko. Brisanje je i prešućivanje, potiskivanje, gubitak kontinuiteta, nestanak sjećanja, izbjegavanje odgovornosti. Ukrajina danas prolazi kroz ono što smo mi previše puta živjeli: ponovni pronalazak jezika, kulture i života u prostoru koji je stalno pod prijetnjom nestanka.
Botanova nas podsjeća na to da se budućnost ne gradi na stabilnosti, nego na otpornosti – na sposobnosti da se identitet obnavlja, ne kao imitacija prošlosti, nego kao nova forma postojanja.
