Nakon Ukrajine i Gaze, svijet ponovo gleda prema potpuno drugom horizontu — onom gdje se susreću Kina, Japan, Tajvan i Sjedinjene Države. Najnovija izjava japanske premijerke Sanae Takaichi, u kojoj sugerira mogućnost vojnog odgovora na kinesku blokadu Tajvana, izazvala je reakciju Pekinga koja je zvučala manje kao diplomatski protest, a više kao upozorenje. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi nazvao je izjavu „šokantnom“ i optužio Tokio da je „prešao crvenu liniju“. Pitanje više nije teoretsko: da li je Daleki istok postao nova tačka koja bi mogla zapaliti globalni domino?
Zašto je upravo ova izjava izazvala seizmički efekt
Japanski lideri su decenijama balansirali na tankoj liniji između zabrinutosti i opreza. Ranije su upozoravali na kineske vojne aktivnosti oko Tajvana, ali nikada direktno govorili o tome kako bi Japan reagovao. Takaichi je napravila presedan: javno je povezala kinesku blokadu sa mogućim japanskim vojnim odgovorom. To je u Pekingu protumačeno kao otvoreno miješanje u „unutrašnje pitanje“.
Za Kinu, Tajvan nije tema diplomacije, već suvereniteta. Peking smatra otok svojom teritorijom koju će, ako je potrebno, „ponovo ujediniti silom“. Zato svaka izjava koja implicira vanjsku intervenciju automatski dobija status provokacije.
Wang Yi je zato upotrijebio izraz „crvena linija“ — termin koji Kina koristi samo u situacijama koje smatra egzistencijalnim, poput Hong Konga, Južnog kineskog mora i Tajvana.
Zašto Japan mijenja ton nakon sedam decenija pacifizma
Nakon Drugog svjetskog rata, Japan je usvojio ustav koji ograničava vojnu upotrebu sila isključivo na odbranu. Ali taj okvir se posljednjih godina ubrzano mijenja. Razlozi nisu ideološki, nego strateški:
- kineske vojne vježbe sve su bliže japanskim vodama
- rakete lansirane tokom kineskih manevara 2022. pale su u japansku ekskluzivnu zonu
- Sjeverna Koreja redovno testira projektile iznad japanske teritorije
- SAD očekuju veću ulogu japanske vojske u regionalnom odvraćanju
Japan više ne govori o sukobu u abstrakciji. Govori o prilagođavanju stvarnosti.
Takaichi je prva premijerka u modernoj japanskoj istoriji koja je eksplicitno sugerirala vojnu reakciju — ne hipotetički, nego kao odgovor na konkretan kineski potez: blokadu Tajvana.
Tajvan kao epicentar — ali ne samo zbog teritorije
Tajvan nije samo ostrvo. On je ključ globalne infrastrukture.
- proizvodi više od 60% svjetskih naprednih poluprovodnika
- čipovi iz TSMC-a nalaze se u avionima, raketnim sistemima, medicinskim uređajima, automobilima, telefonima
- njegova lokacija kontroliše pristup Južnom kineskom moru i ključnim trgovačkim rutama
Ako bi Tajvan pao pod kinesku kontrolu, posljedice bi bile:
- strateški domino efekat u Pacifiku
- ozbiljni ekonomski potresi za Zapad
- signal da američke garancije nisu pouzdane
U svijetu u kojem se ratovi više ne vode samo oružjem, nego i čipovima, Tajvan je postao tačka na kojoj se susreću ekonomija, sigurnost i ideologija.
Kina poručuje: „Spriječiti oživljavanje japanskog militarizma“
Wang Yi je u reakciji posegnuo za riječi koje nose istorijsko opterećenje. Kinesko društvo ima duboko ukorijenjeno sjećanje na japansku invaziju iz 20. vijeka. Zato je narativ o „oživljavanju militarizma“ namijenjen i unutrašnjoj publici. Time Peking postiže tri cilja:
- delegitimizira Japan kao moralnog aktera
- vraća kontrolu nad narativom o agresoru i žrtvi
- stvara diplomatski štit za buduće poteze
Istovremeno, Kina je poslala pismo generalnom sekretaru UN-a, što znači da želi međunarodnu dokumentaciju incidenta — ne samo medijsku.
Drugim riječima, ovo nije slučajna retorička eskalacija. Ovo je pozicioniranje.
Može li se Daleki istok pretvoriti u „treći front“?
Nakon Ukrajine i Gaze, postavlja se pitanje koje niko više ne izbjegava: da li se svijet kreće prema vremenu u kojem se krize više ne smjenjuju — nego se preklapaju?
Tri elementa čine situaciju alarmantnom:
- globalna moć je fragmentisana
više ne postoji jedan centar odlučivanja - postojeća pravila se ne poštuju
rezolucije UN-a postaju politički ukras - ratovi postaju prihvatljiviji kao „rješenja“
umjesto odvraćanja, raste normalizacija sile
Ako je Ukrajina pokazala povratak kopnenog rata u Evropu, a Gaza slom međunarodnog humanitarnog poretka — Daleki istok bi mogao pokazati nešto treće: kraj iluzije da su ekonomski odnosi dovoljni da spriječe konflikt.
- Zašto bi sukob ovdje bio drugačiji od svih prethodnih
Potencijalni rat oko Tajvana ne bi bio samo regionalni. On bi uključivao:
- SAD kao garanta odbrane otoka
- Japan kao najbližeg saveznika
- Australiju kroz AUKUS pakt
- Filipine koji su već aktivirali odbrambene sporazume
- Kinu kao najbrže rastuću vojnu silu
Za razliku od Ukrajine, gdje NATO nije formalni učesnik, ovdje postoji mogućnost direktnog sudara supersila.
Zato su diplomate sve nervoznije — ne zbog retorike, nego zbog činjenice da se crvene linije više ne definišu tiho, nego javno.
Da li je vrijeme još uvijek na strani pregovora?
Postoje tri scenarija koji se najčešće spominju u analitičkim krugovima:
- produžena napetost bez rata
najrealnija opcija u kratkom roku - kineska blokada kao „tihi napad“
bez invazije, ali s ekonomskim gušenjem Tajvana - eskalacija slučajem, ne planom
incident broda, drona ili raketnog testiranja
Moderni sukobi često ne počinju namjerom — nego greškom.
Šta svijet može naučiti iz Ukrajine i Gaze prije nego bude kasno
Ako postoji pouka posljednje dvije godine, ona je brutalno jednostavna:
- međunarodne institucije reaguju kasno
- sankcije ne sprječavaju rat
- osude ne spašavaju civile
- normalizacija sile vodi novim žarištima
Pitanje koje visi u zraku više nije diplomatsko, nego civilizacijsko:
Ako svijet nije uspio zaustaviti rat u Evropi i Bliskom istoku, može li spriječiti onaj koji uključuje supersile?
To je ono što Daleki istok čini toliko opasnim — ne zato što je sukob neizbježan, nego zato što bi njegove posljedice bile nezamislive.
