Gotovo tri decenije nakon kraja Hladnog rata, Zapad je živio u uvjerenju da je historija završena. Liberalna demokratija, tržišna ekonomija i zapadni sistem vrijednosti predstavljani su kao krajnja tačka ljudskog razvoja. Ostali su, prije ili kasnije, trebali „stići“. Danas je jasno da se desilo suprotno: Zapad nije postao univerzalni model, već jedan od aktera u svijetu koji se ponovo brutalno fragmentira.
Ono čemu svjedočimo nije nagli slom, već tiho raspadanje globalnog poretka koji je decenijama funkcionisao više iz navike nego iz stvarne snage.
Kako je Zapad izgubio monopol nad „pravilima“
Zapadni poredak nije se temeljio samo na vojnoj moći, već na ideji da postoje univerzalna pravila: međunarodno pravo, institucije, savezništva, vrijednosti. Problem je nastao onda kada su ta pravila počela važiti selektivno.
Ratovi bez mandata UN-a, dvostruki standardi prema saveznicima i neprijateljima, tolerisanje autoritarnih režima kada su „na pravoj strani“ — sve je to polako potkopalo vjerodostojnost sistema. Svijet je zapamtio poruku: pravila postoje, ali nisu obavezna za sve.
Kina, Rusija, Iran, ali i niz regionalnih sila, naučili su lekciju. Ne treba rušiti sistem frontalno — dovoljno je ignorisati ga.
Amerika više ne želi biti „čuvar svijeta“
Sjedinjene Države su stub starog poretka, ali i njegov najveći umorni igrač. Od Obame do Trumpa, a potom i Bidena, američka politika pokazuje isti trend: povlačenje odgovornosti uz zadržavanje moći.
Trump je to samo izgovorio naglas. Savezništva više nisu sveta, međunarodne institucije su „teret“, a globalni poredak vrijedi samo dok služi američkim interesima. To nije izolacionizam — to je transakcijska geopolitika.
U takvom svijetu, prijateljstvo se mjeri lojalnošću, a ne vrijednostima.
Evropa između nostalgije i straha
Evropska unija danas je možda najbolji primjer sistema koji formalno postoji, ali strateški luta. Brisel govori jezikom vrijednosti, dok države članice sve češće djeluju po logici nacionalnog interesa.
Rat u Ukrajini ogolio je slabosti: vojnu zavisnost od SAD-a, energetski haos, političku neujednačenost. Dok Francuska govori o „strateškoj autonomiji“, istočna Evropa traži sigurnost isključivo pod američkim kišobranom.
Evropa nije slaba zato što nema moć, već zato što nema jedinstvenu volju.
Povratak realpolitike i kraj moralne vanjske politike
U svijetu koji nastaje, vrijednosti su luksuz, a ne osnova. Savezništva se formiraju po liniji koristi, ne ideologije. Kina ne nudi demokratiju — nudi investicije. Rusija ne nudi stabilnost — nudi energiju i veto. SAD ne nude viziju — nude zaštitu, ali po cijeni.
To je svijet u kojem se države ne pitaju „šta je ispravno“, već „šta mi donosi prednost“.
Realpolitika se vratila na velika vrata, samo bez velikih riječi.
Mali narodi kao kolateralna šteta
U ovakvom poretku, male države gube prostor za manevrisanje. Nekada su se mogle pozivati na međunarodno pravo, institucije, principe. Danas se nalaze između interesnih zona, bez stvarnih garancija.
Bosna i Hercegovina je savršen primjer. Formalno suverena, suštinski zarobljena između regionalnih ambicija, zapadnog umora i istočnih interesa. Svijet nema plan za BiH — ima samo želju da problem „ne eskalira“.
To nije strategija. To je odlaganje krize.
Novi svijet bez centra
Najopasnija karakteristika svijeta koji dolazi nije multipolarnost, već odsustvo centra. Nema jedne sile, ni jedne ideje, ni jednog sistema koji nameće red. Umjesto toga, postoji niz paralelnih realnosti koje se sudaraju.
U takvom svijetu, krize ne rješavaju institucije, već pregovori moćnih. Ratovi ne počinju zbog ideologije, već zbog resursa, ruta, uticaja. A mir traje onoliko dugo koliko je koristan.
Šta dolazi poslije Zapada?
Zapad neće nestati. Ali više neće voditi. Bit će jedan od igrača, često reaktivan, ponekad zbunjen, sve češće defanzivan. Svijet poslije Zapada neće biti pravedniji — bit će iskreniji u svojoj grubosti.
Za male države to znači samo jedno: ili će naučiti čitati stvarne odnose moći, ili će postati fusnota u tuđim planovima.
Historija se nije završila. Samo se vratila — bez iluzija.
