Da, ovo nije teorija s margine, a na kamoli teorija zavjere. Ovo je… blizu istine, da ne kažemo odmah – istina!
Grupa istraživača povezanih s Princeton University zaista je upotrijebila termin “human fracking” da opiše način na koji Big Tech eksploatiše ljudsku pažnju — i metafora je brutalno precizna.
Ideja je jednostavna, ali uznemirujuća:
kao što naftne kompanije pod pritiskom ubrizgavaju hemikalije u zemlju da bi isilile resurse van, tako tehnološke kompanije ubrizgavaju beskonačne tokove zavisničkog sadržaja da bi isisale — pažnju.
A pažnja je roba.
Pažnja kao teritorij bez zakona
Danas:
- oko 70% svjetske populacije ima pametni telefon
- ljudi globalno provode gotovo polovinu budnog vremena gledajući u ekrane
- među mladima u bogatim državama taj procenat je još veći
Autori teksta ne govore o “lošim navikama”. Govore o nečemu većem:
svjetskom “land-grabu” u ljudskoj svijesti.
Njihova teza je da Big Tech tretira ljudsku pažnju kao:
- neistraženu teritoriju
- bez vlasnika
- bez regulacije
- bez moralne odgovornosti
Kao Divlji zapad — samo unutar glave.
Zašto je poređenje s frackingom zastrašujuće tačno
Fracking industrija ima jednu zajedničku osobinu:
nije briga šta ostaje iza nje.
Zagađena zemlja?
Razbijeni ekosistemi?
Bolesti?
To su “eksternalije”.
Isto važi i ovdje:
- skraćena pažnja
- anksioznost
- gubitak dubokog mišljenja
- zavisnost kod djece
- društvena fragmentacija
Sve to ostaje pojedincima i društvu.
Profit ide dioničarima.
To je čista ekstrakcijska logika.
“Svi osjećaju da nešto nije u redu” — i ljevica i desnica
Ovo je ključni dio:
autori primjećuju da se politički konsenzus već formira, iako to još ne izgleda tako.
Ljevica govori o:
- korporativnoj eksploataciji
- mentalnom zdravlju
- dječijoj zavisnosti
Desnica govori o:
- raspadu pažnje
- kulturnoj degradaciji
- gubitku samokontrole
Različiti jezici, ista intuicija:
svijet u kojem svi beskonačno skrolaju dok trilionske kompanije koriste vojno-testirane algoritme da zadrže djecu prikovanu za ekran — nije normalan.
Ključna paralela s ekologijom (koju rijetko ko vidi)
Autori podsjećaju:
1950-ih nije postojala ekološka politika.
Do 1970-ih, ekologija je postala globalna sila.
Njihova tvrdnja:
isto će se desiti s pažnjom.
Danas je to “lični problem”.
Sutra će biti regulatorno, političko i etičko pitanje prve kategorije.
Ne zato što su ljudi postali slabi.
Nego zato što su sistemi postali predobri u manipulaciji.
Najmračniji dio: AI nije problem — nego alat
Završna misao pogađa suštinu.
AI je obećan kao:
- oslobađanje vremena
- rast produktivnosti
- pomoć čovjeku
Ali u realnosti, isti akteri:
- koriste AI da optimizuju zadržavanje pažnje
- mjere svaki mikro-pokret oka i prsta
- treniraju modele da produže “session time”
Proizvod nije AI.
Proizvod smo mi. Ali, ko smo mi zapravo? Vidjećemo. Uskoro.
Naša pažnja se frackuje da bi neko drugi prodao oglas, podatak ili uticaj.
I kao i s naftom — štetu ćemo razumjeti tek kad pejzaž već bude devastiran.
Zaključak (koji Antiportal može mirno potpisati)
Ovo nije anti-tehnološka priča.
Ovo je anti-ekstrakcijska priča.
Pitanje nije:
“Da li su telefoni loši?”
Pitanje je:
“Da li je normalno da cijela civilizacija živi u sistemu dizajniranom da joj isisa pažnju?”
Ako je pažnja osnova mišljenja,
a mišljenje osnova slobode,
onda “human fracking” nije metafora.
To je opis sistema.
