Bosna i Hercegovina je zemlja koja je do te mjere navikla na političke paradokse da ih često više ni ne prepoznaje. Ali čak i u tom beskrajnom katalogu nelogičnosti, jedan primjer posebno odskače — činjenica da je na čelu Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine čovjek čija politička i ideološka orbita ne priznaje postojanje države koju taj isti savez predstavlja.
Ovaj paradoks nije samo groteskan; on je simptom duboko ukorijenjene bolesti u kojoj se sportske institucije pretvaraju u poluge moći, a moć u monetu kojom se kupuje utjecaj. Tako se desilo da Vico Zeljković, sestrić Milorada Dodika, danas vodi najvažniju sportsku instituciju u državi, ne zahvaljujući sportskom iskustvu, međunarodnim referencama ili viziji razvoja, već zahvaljujući političkoj gravitaciji koja je njegove ambicije pretvorila u realnost, bez obzira na to koliko je ta realnost pogubna za bh. fudbal.
Političko postavljanje: Savez kao plijen, ne kao institucija
Način na koji je Zeljković preuzeo N/FSBiH bio je toliko ubrzan, toliko orkestriran i toliko očigledno politički motivisan da više podsjeća na izbor stranačkog povjerenika nego na imenovanje sportskog lidera.
Bosna i Hercegovina je i ranije znala kakav je osjećaj kad sport vodi politika, ali sa Zeljkovićem se taj odnos pretvorio u gotovo karikaturalno jasnu sliku — Savez kao produžena ruka političke strukture iz Banje Luke, čija je lojalnost prema državi BiH, blago rečeno, diskutabilna.
Rezultat toga nije samo urušavanje povjerenja javnosti, već i opasno modeliranje Saveza po obrascima partijskih institucija: netransparentnost, zatvorenost, kontrola nad ključnim organima, postavljanje lojalnih kadrova, te jasna poruka da se odluke donose odozgo, a ne po sportskim kriterijima.
Reprezentacija kao nusproizvod političke hijerarhije
Otkako je Zeljković preuzeo Savez, reprezentacija BiH se našla u stanju stalne turbulencije. I dok mnogi pokušavaju futbolskim analizama objasniti pad forme, smjene selektora, gubitak identiteta i pad FIFA renkinga, odgovor je mnogo jednostavniji: reprezentacija ne može imati stabilnost dok Savez funkcioniše kao politički instrument.
Smjene selektora postale su rutina, često vođene logikom pogodnih odnosa, a ne sportskih rezultata.
Nema plana.
Nema sistema.
Nema kontinuiteta.
Navijači traže odgovore, a Savez im nudi floskule. I dok se regija smije našem rezultatskom sunovratu, niko se zapravo ne želi suočiti s ključnom istinom — u fudbalu ne možeš dobiti ono što nisi spreman izgraditi. A Savez u ovom obliku ne gradi ništa osim lojalne infrastrukture.
Sjena afera i percepcija korupcije
Da budemo fer — bosanskohercegovački fudbal nikada nije bio oaza transparentnosti. Ali ono što se intenziviralo dolaskom Zeljkovića jeste percepcija da je Savez zarobljen duboko ukorijenjenim interesnim mrežama, koje odlučuju o svemu: od imenovanja sudija i delegata do finansijskih tokova i infrastrukturnih projekata.
Javnost je stotinu puta čula priče o:
- mutnim aranžmanima,
- netransparentnim natječajima,
- političkim utjecajima na sudijske komisije,
- favorizovanju određenih klubova,
- donošenju odluka iza zatvorenih vrata.
Ne moraš dokazati svaku priču — često je dovoljno da sistem izgleda sumnjivo da bi povjerenje nestalo. A povjerenje u N/FSBiH danas je na istorijskom minimumu.
Klubovi gunđaju.
Navijači vrijeđaju.
Treneri šute.
A Savez se pravi da ne čuje nikoga.
Borac Banja Luka: laboratorija političkog fudbala
Uspon Zeljkovića kroz Fudbalski klub Borac bio je jasna najava onoga što će se kasnije desiti na nivou Saveza. Borac je postao idealan primjer kako kombinacija političke zaštite i finansijske vertikale može proizvoditi sportske rezultate koji, iako formalno regularni, nose gorak okus političke konstrukcije.
Šampionske titule, brzi usponi, infrastrukturni projekti — sve to zvuči dobro na papiru, ali svi koji prate fudbal u BiH znaju da je oko Borca uvijek plutala sjena privilegija i političke ruke.
I kada se takav model prenese na nacionalni nivo, rezultat je neizbježan — kontrola, a ne razvoj; lojalnost, a ne stručnost; stabilnost funkcije, ali nestabilnost sporta.
Najveći apsurd: vodi fudbal države koju politički ne priznaje
Ovo je možda najilustrativniji detalj cijele priče.
U svijetu bi bilo nezamislivo da:
- predsjednik italijanskog saveza ne priznaje Italiju,
- predsjednik španskog saveza tvrdi da Španija ne postoji,
- predsjednik FA Engleske zagovara raspad UK.
U BiH?
To je realnost.
I niko se previše ne uzbuđuje.
Milorad Dodik godinama otvoreno govori da BiH nije država, da treba nestati, da je privremena konstrukcija. A njegov najbliži srodnik vodi savez te iste države.
To nije samo politički paradoks — to je ruganje zdravom razumu.
To je situacija u kojoj se čovjek legitimno pita: kako se može razvijati sport zemlje u koju ključni akteri sistema ne vjeruju?
Fudbal kao ogledalo političkog raspada
Fudbal je najpopularnija stvar u BiH.
Jedina istinska zajednička emocija.
A upravo je zato postao teren političke kontrole.
N/FSBiH je odavno prestao biti centar sportskog razvoja i pretvorio se u administrativno tijelo čija primarna funkcija nije razvijanje fudbala, nego održavanje balansa političkih odnosa i interesa.
I u takvom okruženju niko ne može napredovati — ni igrači, ni selektori, ni klubovi, ni navijači.
Sistem koji služi politici uvijek će proizvoditi sportsku stagnaciju.
Fudbal u BiH nije bolestan — bolestan je sistem koji ga vodi
Zeljković je samo simbol.
Simbol sistema u kojem se funkcije dijele po krvnoj i političkoj liniji.
Simbol države u kojoj je normalno da institucije služe partijama.
Simbol okruženja u kojem sport nije vrijedan autonomije.
I dok god taj sistem ostaje netaknut, neće pomoći ni promjena selektora, ni novi projekti, ni dobri mladi igrači.
Fudbal ne može biti zdrav pod rukovodstvom koje je politički postavljeno, ideološki kontradiktorno i operativno netransparentno.
Ako želimo promjene u fudbalu, moramo prvo promijeniti ono što se nalazi iznad fudbala — a to je struktura moći koja ga drži pod kontrolom.
