Film “Snatch” (2000), remek-djelo britanskog režisera Guyja Ritchieja, nije samo priča o ukradenom dijamantu i ilegalnim boksačkim mečevima; to je kinetička, stilizovana i cinična studija o kaosu i posljedicama u londonskom podzemlju. S brzim dijalozima, brzim rezovima i cijelom galerijom živopisnih, moralno kompromitovanih likova, film postavlja standard za žanr “geezer chic” komedije. Ipak, u tom vrtlogu apsurda, postoji jedan trenutak — scena koju si pomenuo, praćena apokaliptičnim ritmom “Angel” od Massive Attacka — u kojoj se komedija gasi, a priča se transformiše u mračnu, fatalističku tragediju.
Ritchiejev haos: Anatomija nepredvidivosti
Prije nego što dođemo do te scene, moramo razumjeti svijet koji je Ritchie stvorio. Snatch prati dvije prepletene, ali često nesretne priče:
- Potraga za 84-karatnim dijamantom, koji putuje od Frankyja “Četiri Prsta” (Benicio del Toro) do ruskog mafijaša Borysa “Oštrice” i nezaustavljivog njujorškog lihvara Avi “Kuzma” Denisa (Dennis Farina).
- Sudbina promotera Turskog (Jason Statham) i njegovog naivnog partnera Tommyja, koji su prisiljeni da se bave ilegalnim boksom pod terorom sadističkog gangstera Brick Topa (Alan Ford).
Film je utemeljen na ludilu komunikacije (posebno nejasnom akcentu Mickeyja O’Neila) i nepredvidivosti ljudske gluposti. Ritchie koristi stil koji je vizuelno prepoznatljiv: nagle promjene brzine snimanja, dijaloške varke i narativne petlje, što sve služi da naglasi da se likovi kreću u svijetu kojim vlada sreća, ne planiranje.
Mickey i Brick Top: Vatra i led
U borbi oko ilegalnog boksanja, dominiraju dva arhetipa.
- Mickey O’Neil (Brad Pitt): Ciganin (pikey) i bokserski šampion čiji je akcenat toliko nerazumljiv da je i sam po sebi geg. Mickey je divlja karta. Trebao bi izgubiti u četvrtoj rundi prema dogovoru s Brick Topom, ali njegovo nepredvidivo boksanje i urođeni instinkt ga čine nezaustavljivim, rušeći svaki dogovor.
- Brick Top: Najopasniji lik u filmu. On nije smiješan ni na koji način. Njegov monolog o hranjenju svinja ljudskim tijelima (“Morate ih izgladnjivati nekoliko dana…”) nije crni humor, već hladna, sadistička prijetnja. Brick Top je sila reda u haosu podzemlja; on nameće disciplinu, a za neposlušnost slijedi brutalna kazna.
Upravo u srazu Mickeyjeve neposlušnosti i Brick Topovog želje za kontrolom, rađa se vrhunac scene uz “Angel”.
Epikontinentalni fatalizam
Scena borbe, koja kulminira uz pjesmu “Angel” (Massive Attack), ključna je jer trenutno mijenja tonalitet cijelog filma. Brzi cockney dijalozi, gegovi i bezbrižna jurnjava prestaju.
Pjesma kao predosjećaj. Angel donosi spor, težak, zlokoban ritam trip-hopa. Bas linija je duboka i opsesivna, a vokal Horacea Andyja ponavlja frazu “Love is all I need” (Ljubav je sve što mi treba) na način koji zvuči više kao očajnička molitva nego kao stvarna nada.
Vizuelna transformacija. Scena je montirana kao jezivi balet sudbine, isprepletena u tri dijela:
- Turski i Tommy: Pokušavaju doći do Mickeyja, shvatajući da je bokserski meč izmakao kontroli i da im prijeti opasnost od bijesne gomile koja je izgubila novac.
- Mickeyjev trijumf: Mickey, umjesto da padne, nokautira protivnika. On pleše, slavi i pljuje krv, ne shvatajući da mu svaka sekunda slave smanjuje životni vijek. U njegovoj glavi, on je pobijedio; u stvarnosti, on je potpisao smrtnu presudu za sve oko sebe.
- Brick topov revanš: Najmračniji dio scene. Dok Tommy i Turski očajnički jure prema Mickeyju, vidimo Brick Topove ljude kako u tišini pripremaju lančanu reakciju brutalnosti. Muzika usporava njihove pokrete, dajući im demonsku auru. Kulminacija nije pobjeda u ringu, već spaljivanje Mickeyjeve majke u karavanu i uništavanje Turskijevog ureda (i arkade), što se pogrešno interpretira kao čin osvete nad Mickeyjem.
Muzika u ovom trenutku postaje narator, govoreći ono što likovi ne mogu. Govori da je sudbina okrutna, da su posljedice neizbježne i da niko neće izaći čist iz londonskog podzemlja. U tom trenutku, Snatch prestaje biti smiješan i postaje opasan, nagovještavajući da će se dijamant i sav novac okupati u krvi.
Iako se čini da je Snatch film o slučajnosti i sreći, Angel scena otkriva njegovu pravu temu: fatalizam. Svi likovi su povezani, a svaki njihov potez, bez obzira na to koliko je smiješan, nosi nevjerovatnu težinu.
Turskijeva rečenica: “You should never underestimate the predictability of stupidity” (Nikad ne bi trebalo potcijeniti predvidivost gluposti), koju izgovara Bullet Tooth Tony, savršeno opisuje sudbinu Del Boya i ekipe: njihova vlastita glupost i pohlepa su njihovi najveći neprijatelji.
Snatch ostaje kultni klasik zbog svog stila, dijaloga i energije. Ali njegova vječna vrijednost leži u toj mračnoj, moćnoj sceni s Massive Attackom, koja nas podsjeća da u svijetu kriminala, na kraju priče, uvijek dolaze anđeli – ne da vas spase, već da vam donesu sud.
