Prvi međunarodni voz na željezničkoj liniji Sarajevo – Ploče – Sarajevo nedavno je krenuo punom parom. No, to nije samo puka vijest: Sarajevo se vraća na tračnice koje vode prema moru. Koliko to znači, shvatimo tek kad se okrenemo unazad – pruga je nastajala, mijenjala se i prešla više epoha nego što stane u jedan red vožnje. Ovo putovanje je poetski doživljaj: uranjanje u srce zemlje, gdje divlji kanjon Neretve čuva jednu od najljepših tajni evropskih željeznica.
U zoru, 14. juna 1885, dok su se magle nad Ivan-planinom kovitlale kao duhovi prošlosti, prvi uskotračni kolosijek (760 mm) zadrhtao je pod zviždukom lokomotive na dionici Metković – Mostar (43,7 km). Kao da je Austro-Ugarska, poslije Berlinskog kongresa 1878, samo čekala taj čas da probuši izolaciju i spoji unutrašnjost s morem. To nije bila puka šinska trasa, duga 194,6 kilometara, već je postala vena koja je počela da pulsira kroz srce Bosne.
Dvadeset drugog avgusta 1888. zabilježena je prva velika pobjeda: otvaranje dionice Mostar – Ostrožac (65 km). To su bili kilometri čiste inžinjerske drame kroz neprohodne kanjone gdje su radnici, sjekirama i snagom golih ruku, kidali stijene. Šine su se penjale pod nagibima, vukući parne “devedesetsedmice” uzbrdo pomoću Abtovog zupčastog sistema – tog švicarskog čuda koje su lokomotive vukle kao mitološki zmajevi.
Već 10. novembra 1889. godine, dionica Ostrožac – Konjic (13 km) dovodi šinu na sam rub budućeg modrozelenog Jablaničkog jezera, najavljujući veliki proboj. Konačno, 1. avgusta 1891, linija Konjic – Sarajevo (55,4 km) zatvara taj moćni čelični prsten. Ukupno 177,6 kilometara uskog kolosijeka protezalo se do Metkovića, zaštićeno Ivan-tunelom (648 m) i nasipima koji su učili rijeku redu – kao da je sama pruga postala željezni most između dalekosežne austrougarske ambicije i nesalomivog hercegovačkog ponosa.
Simbol oslobođenja
To je bio Narentabahn — rođen na obalama Dalmacije 1876, a u srcu Bosne prerastao je u simbol oslobođenja. Pruga teče od Metkovića, prvog poljupca mora, preko Mostara i Jablanice, kroz gigantski kanjon Neretve, stiješnjena između Prenja i Čvrsnice, gdje se šine savijaju poput zmije u agoniji, sve do Sarajeva.
U međuratnim i poratnim decenijama pruga je dovršena do Ploča, luka je rasla, a bosanskohercegovačke pruge su ušle u epohu modernizacije. Radnici iz svih krajeva BiH, s krampom i lopatom, krčili su put kroz tvrdu bosansku stijenu. Kako zapisi kažu, “gradili su ne samo prugu već i budućnost svoje djece”. U 1960-im ovaj smjer prelazi na standardni kolosijek (1.435 mm), stari dobri Ćiro ostaje u fotografijama, muzejima i pričama starijih, dok se niz Neretvu spušta tiši, brži ritam čelika. Na Dan Republike BiH, 29. novembra 1966. godine, nova, moćna pruga je svečano puštena. To je bio trenutak kada se putovanje do Jadrana svelo na dah – simbol da su Bosna i more zauvijek povezani.
Bio je to ponos Jugoslavije: 24% mreže BiH, 65% prihoda Željeznica, s 4,5 miliona tona tereta 1987. — žitarice, drvo, aluminij iz Mostara i čelik iz Zenice klizili su uz Jablaničko jezero i kroz prenjske klisure. Vozovi su nosili sve: od voća iz hercegovačkih sela do turista iz Njemačke i studenata koji su putovali na more. U vagon-restoranima služile su se kafa i rakija, a u kupeima, iza stakala zamagljenih od priča, putnici su dijelili sendviče, djeca su kroz prozor lovila pejzaž, penzioneri listali Oslobođenje.
A onda se nad pruge spustila tišina teža od kamena. Rat 1992. prekinuo je ne samo saobraćaj već i nadu. Južni željeznički koridor je prekinut: mostovi su dizani u vazduh, signalno-telekomunikacijska mreža razorena, više tunela oštećeno, a putnički saobraćaj na relaciji Sarajevo – Ploče nakon više od vijeka kontinuirane tradicije faktički je nestao. Luka Ploče, glavni izlaz BiH na more, pala je na tek djelić nekadašnjeg saobraćaja. Duž trase ostale su desetine stanica, mostova i tunela — infrastruktura koja je godinama zjapila nijema, kao inventar prekinute rečenice.
Feniks iz pepela
A ipak, kao feniks, pruga se digla: obnovljena uz pomoć međunarodne zajednice, Željeznice Federacije BiH vratile su život na dionicu do Čapljine. Tridesetog jula 1996. svečani voz ponovno je zatutnjao, a 2022. sezonski vozovi vratili su turiste – da bi, 9. novembra 2025, međunarodni linija krenula punom parom.
Ono što je 1891. djelovalo kao grandiozni pothvat, danas je tek minimum normalnosti. Putnik u vozu postaje tihi posmatrač čuda. Naizmjenično prolazi kroz tmine tunela, koje simbolizuju naše ratove i prekide, da bi izronio na svjetlost iznad smaragdne, divlje Neretve. Gledati tu vodu, te litice i mostove, znači razumjeti istoriju Bosne i Hercegovine: priču o radu, patnji i neuništivoj želji za vezom sa svijetom.
Kada se voz zaustavi u Pločama, kada se vrata vagona otvore i kada putnici udahnu morski vazduh, tada shvate – ovo nije kraj putovanja. Ovo je početak nove priče. Jer kako kaže stara željeznička izreka: “Pravi putnici nikad ne stižu na kraj – oni samo pronalaze nove puteve”.
