Intervju Aleksandar Vučić za Federalnu televiziju je školski primjer kako izgleda politička gimnastika sjećanja: mnogo riječi o stabilnosti, dijalogu i poštovanju — i istovremeno sistematsko okretanje glave od onoga što postoji na snimcima, u arhivima i u kolektivnoj memoriji Sarajeva.
Problem s ovim intervjuom nije u tome šta Vučić kaže.
Problem je u tome koliko puta kaže suprotno od onoga što je dokumentovano.
“Nikada nisam pucao” — rečenica koja ne preživljava arhiv
Vučićeva ključna odbrana glasi:
„Nikada nisam pucao, nikada nisam ubijao… Ne možete naći sliku s puškom.“
Ova tvrdnja se sudara s javno dostupnim snimcima iz ratnih 90-ih na kojima se vidi mladi Aleksandar Vučić u društvu Vojislava Šešelja, njegovog tadašnjeg mentora i političkog uzora — Vojislav Šešelj — na brdima iznad Sarajevo, tokom opsade.
Na tim snimcima:
- Šešelj puca prema gradu
- Vučić stoji pored njega
- scena nije novinarska, nego propagandna
- kontekst nije izvještavanje, nego demonstracija sile
Vučićeva današnja verzija — da je bio “novinar i prevodilac” — ne objašnjava zašto se nalazio na vojnoj liniji, niti zašto je bio uz čovjeka koji je javno pozivao na nasilje nad Sarajevom.
To nije sjećanje.
To je revizija.
“Poštujem teritorijalni integritet BiH” — ali ne i suverenitet
U intervjuu Vučić kaže:
„Ne možete naći nijednu moju izjavu u posljednjih 15 godina koja negira teritorijalni integritet BiH.“
Zatim, gotovo u istom dahu, dodaje da namjerno izbjegava riječ suverenitet.
To nije lingvistički detalj.
To je politička poruka.
Teritorijalni integritet bez suvereniteta znači:
– granice su tu
– ali moć je fragmentirana
– država je formalna
– a odluke se “dijele”
Drugim riječima: BiH postoji, ali ne upravlja sobom — što je pozicija koju Beograd gura decenijama.
Srebrenica: pijetet bez istine
Vučićev stav o Srebrenici ostaje nepromijenjen:
„Pognuo sam glavu, pokazao pijetet, ali to nekima nije bilo dovoljno.“
Ovdje se svjesno brka empatija s odgovornošću.
Genocid nije termin koji postoji zato da nekoga “politički žigoše”, kako Vučić tvrdi.
On postoji zato što pravni sistem mora imenovati zločin.
Reći “žao mi je” bez priznanja onoga što se desilo nije pomirenje.
To je emocionalni minimum bez političke istine.
“Sarajevo safari”: Negacija pa diskreditacija
Kad je suočen s dokumentima o slobodnom prolazu, donacijama i boravku na ratištima oko Sarajeva, Vučić reaguje po starom obrascu:
- “To ne postoji.”
- “To su prevaranti.”
- “Niko ih ozbiljno ne shvata.”
To nije argument.
To je strategija.
Kad ne možeš pobiti dokument — napadneš onoga ko ga je objavio.
Ali dokumenti ostaju. Snimci ostaju. Historija ostaje.
Balkan “nek odlučuje sam”, ali pod beogradskim okvirom
Vučićeva završna poruka zvuči pomirljivo:
„Glupi smo što smo dozvolili da nas velike sile vuku na povodcu.“
Problem je što se ova rečenica ne odnosi na prošlost, nego na ambiciju.
Jer u Vučićevoj viziji Balkana bez velikih sila, Beograd postaje mala sila.
I tu se krug zatvara.
Zaključak: Problem nisu rječi, nego kontinuitet
Ovaj intervju ne otkriva ništa novo.
On samo potvrđuje kontinuitet:
- ratna prošlost se minimizira
- odgovornost se relativizira
- dokumenti se negiraju
- a “dijalog” se nudi bez istine
Vučić danas govori mirnim tonom, ali govori protiv arhiva.
A arhiv, za razliku od politike, ne zaboravlja.
