Bosna i Hercegovina se posljednjih mjeseci trudila da pošalje jasne signale naklonosti prema administraciji Donalda Trumpa. Od podrške američkom ulasku u energetske projekte, preko simboličke nominacije za Nobelovu nagradu, pa sve do općeg političkog tona koji je iznenađujuće bio usklađen između tri člana Predsjedništva – rijetka pojava u domaćoj politici.
Ipak, kada je Trumpova administracija formirala tzv. “Board of Peace”, Bosna i Hercegovina se nije našla ni na spisku pozvanih, ni na spisku onih koji su odbili učešće. Jednostavno – izostavljena.
To nije diplomatski previd. To je poruka.
Šta je zapravo “Odbor za mir”?
“Odbor za mir” nije klasična multilateralna institucija, niti ima formalni međunarodni legitimitet poput UN-a. Riječ je o paralelnoj strukturi, ličnoj političkoj inicijativi Donalda Trumpa, u kojoj se okupljaju države i lideri koje on percipira kao pouzdane, stabilne i politički upotrebljive saveznike.
Drugim riječima: to nije klub onih koji pričaju o miru, nego onih koji ne proizvode probleme.
U tom kontekstu, činjenica da su Kosovo i Albanija pozvani, a Bosna i Hercegovina nije, govori više od bilo kakvog zvaničnog saopštenja.
Ključni razlog: BiH se i dalje tretira kao problem, ne kao akter
Kako je primijetio profesor Miloš Šolaja, Bosna i Hercegovina je i dalje država sa:
- međunarodnim protektoratom
- stranim vojnim prisustvom
- dubokim unutrašnjim političkim nepovjerenjem
- stalnim potencijalom za krizu
U takvoj postavci, BiH se ne doživljava kao zemlja koja doprinosi stabilnosti, nego kao mogući predmet buduće stabilizacije.
Drugim riječima: za Washington, BiH je i dalje tema, a ne učesnik.
Pozitivni signali nisu dovoljni kada nema kapaciteta
Bosna i Hercegovina jeste pokazala interes za američke kompanije, naročito u energetici (Južna interkonekcija). To jeste važno, ali u Trumpovoj političkoj logici ekonomska otvorenost nije isto što i politička pouzdanost.
Trump ne traži države koje žele saradnju.
On traži države koje mogu garantovati ishod.
A BiH, sa tri politike koje se često međusobno blokiraju, to trenutno ne može.
Kosovo je pozvano, BiH nije – i to nije paradoks
Često se postavlja pitanje: kako je moguće da Kosovo, koje nije član UN-a, dobije poziv, a BiH ne?
Odgovor je jednostavan: Kosovo ima jasnog patrona i jedinstven spoljnopolitički kurs. Bez obzira na unutrašnje probleme, njegova lojalnost prema SAD-u nikada nije bila dovedena u pitanje.
Bosna i Hercegovina, naprotiv, ima tri vanjskopolitička refleksa – i nijedan nije dominantan.
Za Trumpov stil politike, to je crvena linija.
Možda je istina ono što zvuči kontraintuitivno: dobro je što BiH nije pozvana
Važno je primijetiti još jednu stvar: dio država iz EU je učešće odbio, a Kina je inicijativu ignorisala u korist UN-a. U tom smislu, nepozivanje BiH može se tumačiti i kao izbjegavanje dodatnog pritiska da se opredjeljuje u globalnim paralelnim strukturama.
Za zemlju koja još nije završila ni vlastitu državnu arhitekturu, ulazak u eksperimentalne geopolitičke projekte mogao bi donijeti više štete nego koristi.
Suština problema: BiH nema lidera, nema narativ, nema težinu
Ispod svega leži ključni problem koji se u diplomatskim krugovima rijetko izgovara naglas:
Bosna i Hercegovina nema međunarodno prepoznatog političkog lidera sa autoritetom i povjerenjem.
Nema osobu koja:
- nosi konzistentnu viziju
- govori jednim glasom
- ima kredibilitet u Washingtonu, Bruxellesu ili Berlinu
U svijetu koji se sve više vodi personalnom politikom, to je ozbiljan hendikep.
Zaključak
Bosna i Hercegovina nije izostavljena zato što je bila “nedovoljno lojalna”, nego zato što je nedovoljno stabilna, nedovoljno jasna i nedovoljno relevantna u logici moći kakvu trenutno praktikuje Trumpova administracija.
To nije uvreda.
To je dijagnoza.
I dok god BiH ne riješi pitanje unutrašnje funkcionalnosti i političke zrelosti, ovakvi “odbori”, inicijative i neformalni klubovi će se formirati bez nje – čak i kada joj se formalno smiješe.
