Na kraju svake godine, bosanskohercegovačka politička scena tradicionalno ulazi u fazu samohvale.
Objave su to pune riječi poput borba, upornost, pobjeda, odgovornost, često praćene emotikonima i tonom koji sugeriše da je urađeno nešto epohalno. Jedna od takvih poruka ovih dana dolazi od Saše Magazinovića, zastupnika SDP-a, povodom odluke Vijeća ministara BiH da se kanabis prebaci iz kategorije zabranjenih supstanci u kategoriju supstanci pod strogom kontrolom.
Na papiru — zvuči važno. U stvarnosti — riječ je o još jednom primjeru političke demagogije upakovane kao historijski uspjeh.
Šta je zapravo odlučeno?
Vijeće ministara BiH donijelo je odluku kojom se kanabis više ne vodi kao potpuno zabranjena supstanca, već kao supstanca pod strogom kontrolom, čime se otvara pravni okvir za njegovu eventualnu medicinsku upotrebu.
Ključna riječ ovdje je: eventualnu.
Jer ovom odlukom:
- nije uspostavljen sistem proizvodnje
- nije uspostavljen sistem distribucije
- nije definisano ko, kako i pod kojim uslovima može koristiti terapije
- nisu riješeni zakoni ni pravilnici koji omogućavaju primjenu u praksi
- pacijenti i dalje nemaju pristup terapiji
Drugim riječima: ništa se u svakodnevnom životu građana nije promijenilo.
Politički marketing umjesto politike
Uprkos tome, Magazinović odluku predstavlja kao „veliku pobjedu“ i rezultat višegodišnje borbe. U objavi se govori o “pokazivanju da politika može biti poštena” i da je “rad važniji od priče”.
Problem je što se ovdje upravo radi – o priči.
U političkom žargonu, ovakvi potezi često služe kao signalni uspjesi: mali, proceduralni pomaci koji se predstavljaju kao sistemske promjene. Oni lijepo zvuče, dobro izgledaju na društvenim mrežama i mogu se upakovati kao reformski iskorak, iako realni efekti izostaju.
Uhljebljena retorika
U javnosti se već odavno koristi termin uhljeb za političare koji dugo borave u institucijama, redovno primaju plate, često govore o reformama — ali iza sebe ostavljaju malo mjerljivih rezultata. Izraz je popularizirao hrvatski Index, ali se savršeno “primio” i u BiH jer opisuje širi obrazac ponašanja.
U tom kontekstu, Magazinovićeva objava djeluje kao klasičan primjer političkog samopromoviranja bez stvarne odgovornosti za ishod.
Jer ako se nešto naziva „pobjedom“, legitimno je pitati:
– gdje su pacijenti koji danas imaju koristi?
– gdje su ljekari s jasnim protokolima?
– gdje je domaća proizvodnja?
– gdje su pravilnici?
– gdje je rok?
Bez odgovora na ta pitanja, priča ostaje na nivou PR-a.
Legalizacija „na papiru“ nije reforma
Medicinski kanabis nije nova tema. O njoj se govori godinama. U međuvremenu su mnoge zemlje u regionu i Evropi otišle mnogo dalje — ne samo kroz zakone, nego kroz funkcionalne sisteme.
Bosna i Hercegovina, s druge strane, i dalje se kreće u fazama simboličkih odluka, koje se predstavljaju kao proboji, iako ne rješavaju ništa suštinski.
To je obrazac:
- najavi se velika promjena
- usvoji se okvirna odluka
- izostane provedba
- tema nestane
- političari zadrže zasluge
Politička kultura samohvale
Posebno problematično u ovakvim objavama jeste ton moralne nadmoći: poruka da je neko “pokazao kako politika može biti poštena”, dok realnost institucija govori suprotno.
U zemlji u kojoj:
- sistem ne funkcioniše
- zakoni se selektivno primjenjuju
- odgovornost gotovo ne postoji
- a reformski procesi traju godinama
ovakve poruke zvuče kao samopromocija, a ne odgovorna komunikacija.
Zaključak: Mala odluka, velika retorika
Niko ne spori da je pomak u regulaciji medicinskog kanabisa potreban. Ali pretvarati administrativni korak u “veliku pobjedu” vrijeđa inteligenciju građana koji godinama gledaju kako se stvarne reforme odgađaju.
Ako će se već govoriti o uspjesima, onda bi oni trebali biti mjerljivi: dostupni lijekovi, jasna pravila, funkcionalan sistem.
Sve ostalo spada u kategoriju političke samopromocije — onu vrstu koja savršeno ilustruje zašto je pojam uhljeb postao dio svakodnevnog jezika.
Jer u zemlji u kojoj se malo toga mijenja, najstabilnija institucija ostaje — objava na Facebooku.
