Ako bi se evropska diplomatija mogla svesti na jedan psihološki termin, onda bi Bosna i Hercegovina bila njen najdugovječniji pacijent, a međunarodna zajednica — grupa terapeuta koji više ni sami ne vjeruju u ono što savjetuju. OHR, EU, OSCE, ambasade: svi oni redovno izgovaraju rečenice poput napredak je moguć, reforme su ključne i politički lideri moraju preuzeti odgovornost. Nijedna od tih rečenica više ne ulazi ni u statistiku, a kamoli u stvarnost. Problem je jednostavan: međunarodna zajednica u BiH prestala je biti arbitar — i postala nešto između life coacha, kriznog savjetnika i čuvara političkog statusa quo.
Schmidt: autoritet na papiru, nemoć u praksi
Visoki predstavnik Christian Schmidt je najjasniji primjer te transformacije. Formalno, prema bonskim ovlaštenjima, on ima instrumente koji bi mogli preokrenuti dinamiku krize. Praktično, njegova uloga se svela na političko-medijsku folklornu figuru koja objavljuje saopštenja, iskazuje “zabrinutost” i povremeno interveniše tek toliko da BiH ne eksplodira — ali i da ne krene naprijed. U skorašnjim obraćanjima — uključujući i razgovor sa njemačkim parlamentarcom Andreasom Nickom, gdje je izjavio da “u BiH i dalje postoji nada”, Schmidt djeluje kao psihoterapeut koji pacijentu govori da ima potencijal, dok istovremeno ne otvara nijednu ozbiljnu terapijsku sesiju. Njegova reakcija na blokade, secesionističku retoriku, pravne diverzije i institucionalni kolaps svodi se na nivelisanu terminologiju: politički akteri trebaju odgovornost, retorika ne doprinosi stabilnosti i uvijek popularno: pozivamo strane da se uzdrže. Ako iko u BiH išta zna, onda je to činjenica da se domaće politike ne uzdržavaju — ni od čega.
EU kao domar ruševine
Evropska unija se u BiH ponaša kao domar u zgradi koja se urušava: šeta s fasciklama, potpisuje planove, zapisuje primjedbe, ali zidovi i dalje padaju. Na papiru, EU vodi “najambiciozniji proces integracija na Zapadnom Balkanu”. U praksi, strah od vlastite sjenke jači je od svake misije. Izvještaj Evropske komisije iz 2024. godine (onaj koji je u BiH odjeknuo kao politički potres) jasno konstatuje: “Nema suštinskog napretka u vladavini prava, borbi protiv korupcije, pravosuđu, medijskim slobodama i funkcionisanju demokratskih institucija”. Na terenu, međutim, evropski zvaničnici i dalje hvale “napore”, “započete procese” i “ohrabrujuće signale”. To je birokratija koja je samu sebe uvjerila da je kontinuirano ponavljanje riječi “perspektiva” dovoljno da se spriječi rasulo. Dovoljno za Bruxelles možda, ali u BiH perspektiva ne znači budućnost — samo produženi rok krize.
Napredak samo u saopštenjima
OSCE upozorava na urušavanje izbornog povjerenja. UNDP objavljuje izvještaje o rekordnom nivou nepovjerenja građana u institucije. Transparency International redovno podsjeća na to da je BiH među najkorumpiranijim državama Evrope. I šta međunarodna zajednica radi tim povodom? Izdaje saopštenja umjesto odluka, preporuke umjesto mjera, pozive umjesto intervencija. U javnom diskursu to izgleda kao diplomatski balans. U suštini, to je institucionalni strah od toga da će svaka stvarna akcija izazvati reakciju. A međunarodni akteri u BiH ne žele reakciju. Oni žele — mirnu stagnaciju.
Terapeut, a ne arbitar
Terapeut sluša pacijenta, ali ga ne liječi. EU sluša lidere, ali ih ne sankcioniše. OHR prati retoriku, ali je ne neutralizira. Ambasade izražavaju zabrinutost, ali ne povlače poteze koji bi imali stvarni efekat. To nije međunarodna politika. To je upravljanje simptomima. Bosna i Hercegovina se tretira kao pacijent koji ne smije ozdraviti, jer bi time prestao biti predmet međunarodne pažnje, ali ni potpuno propasti, jer bi to značilo gubitak kontrolnog mehanizma nad regijom. U tom “stabilno nestabilnom” vakuumu međunarodna zajednica glumi terapeuta jer se plaši uloge arbitra. Arbitar donosi odluke. Terapeut daje savjete. Odluke nose odgovornost. Savjeti ne nose ništa — osim frustracije.
Ko zapravo upravlja ovom zemljom?
Ako međunarodna zajednica djeluje kao terapeut, onda je BiH njen hronični slučaj: pacijent čije se stanje ne mijenja jer se terapija ne mijenja. A kada terapija postane važnija od rezultata, onda se ne radi o medicini — nego o održavanju pacijenta na životu dok se čeka da prođe smjena dežurnog osoblja. Schmidt može govoriti o “nadi”. EU može govoriti o “perspektivi”. Ambasade mogu govoriti o “partnerstvu”. Ali dok međunarodna zajednica odbija biti arbitar, BiH ostaje sistem u kojem svi glume — osim realnosti, koja ništa ne glumi. Ona se samo urušava.
