Pitanje zašto su Bosanci u osmanskom periodu važili za jedne od najpouzdanijih i najopasnijih vojnika Carstva često se svodi na floskule: “ratnički narod”, “brdski ljudi”, “navikli na teško”. To su zgodne rečenice, ali ne objašnjavaju ništa.
Stvarni odgovor leži na presjeku geografije, društvene strukture i političkog položaja Bosne – i daleko je složeniji.
Bosna u Osmanskom carstvu nikada nije bila periferija u mirnom smislu riječi. Bila je granična zemlja – serhat. Stalno izložena ratovima s Habsburzima, Mlečanima i lokalnim pobunama. Granica ne proizvodi birokrate. Granica proizvodi vojnike.
U Bosni se nije ratovalo povremeno. Rat je bio stalno stanje. To je oblikovalo mentalitet u kojem vojna sposobnost nije bila izbor, nego nužnost.
Društvo koje je ratovalo odozdo, ne odozgo
Za razliku od mnogih dijelova Carstva gdje je rat bio posao profesionalnih slojeva, u Bosni je čitava lokalna elita bila militarizovana. Spahije, kapetani, ajanlije – svi su bili istovremeno i upravnici i ratnici.
Bosanski vojnik nije bio daleki instrument sultana. On je branio svoju zemlju, porodicu i lokalni poredak. To je davalo drugačiju motivaciju: ličnu, ne apstraktnu.
Planina kao škola ratovanja
Bosanski teren je bio idealan za proizvodnju vojnika koji:
- se brzo kreću
- znaju improvizirati
- funkcionišu bez savršene logistike
- preživljavaju u haosu
Takvi vojnici su bili zlato u carstvu koje je često ratovalo u teškim uslovima i na dalekim frontovima. Bosanci su bili cijenjeni jer su bili prilagodljivi, ne jer su bili brutalni.
Islamizacija bez potpunog prekida kontinuiteta
Važno je razumjeti: prelazak velikog dijela bosanskog stanovništva na islam nije značio prekid ratničke tradicije, nego njeno institucionalno uvezivanje s Carstvom.
Bosanci nisu postali vojnici zato što su postali muslimani.
Postali su važni vojnici jer su već bili ratnički organizovani, a nova vjera im je otvorila vrata karijere, napredovanja i političkog utjecaja unutar Osmanskog sistema.
Problematični, ali efikasni
Bosanci su često bili i problem za Istanbul. Bili su skloni autonomiji, pobunama, samostalnim odlukama. Ali upravo ta tvrdoglavost činila ih je pouzdanim na bojištu.
Carstva ne vole buntovne pokrajine.
Ali ih itekako koriste kada treba ratovati.
Naslijeđe koje se ne uklapa u mitove
Bosanski vojnik Osmanskog carstva nije bio romantični junak, niti bezlični imperijalni sluga. Bio je proizvod stalne nestabilnosti, granične egzistencije i kulture koja je naučila da preživljavanje zavisi od sposobnosti da se braniš.
Zato su Bosanci bili cijenjeni.
Ne zbog mita.
Nego zbog realnosti u kojoj su živjeli.
