Samit u Parizu, održan prije tri dana pod pokroviteljstvom Emmanuela Macrona, na prvi pogled izgleda kao još jedan u nizu diplomatskih skupova o Ukrajini. Tridesetak zemalja, velika imena Zapada, deklaracije, obećanja sigurnosnih garancija. Međutim, ispod službenog jezika o „suverenitetu“, „stabilnosti“ i „miru“, krije se nešto mnogo konkretnije – i mnogo poznatije Balkanu.
Jer kada je bivši savjetnik ukrajinskog predsjednika Oleksij Arestovič u svojoj analizi povukao paralelu između postratne Ukrajine i Bosne i Hercegovine, mnogi su to doživjeli kao pretjerivanje. Zapravo, to je bio najiskreniji dio cijele priče.
Koalicija voljnih i neugodna istina
Pariški samit je iznjedrio dvije deklaracije. Prva, opća, govori o dugoročnoj vojnoj i financijskoj podršci Ukrajini, političkim i pravnim garancijama te brzom odgovoru na buduće prijetnje. Druga, daleko konkretnija, potpisana između Francuske, Velike Britanije i Ukrajine, otvoreno govori o raspoređivanju zapadnih snaga nakon eventualnog primirja – baze za obuku, logistiku, skladištenje oružja.
Iako se u javnosti stalno naglašava da to „nisu borbene snage“, brojke govore same za sebe: 10 do 30 tisuća ljudi. Nedovoljno za odvraćanje Rusije, ali sasvim dovoljno za nešto drugo – unutarnju kontrolu.
Tu dolazimo do BiH.
Ukrajina poslije rata: mir bez mira
Arestovičeva teza, koja se munjevito proširila Telegramom, glasi ovako: zapadne snage u Ukrajini neće biti tu da spriječe Rusiju, već da spriječe Ukrajince.
Ne Rusku armiju, nego unutarnji kaos.
Milijun ratnih veterana. Oko 1,5 milijuna komada automatskog oružja. Duboke političke podjele. Mogući raskol unutar vojske. Izbori koji bi mogli detonirati nezadovoljstvo. Sve to Zapad već poznaje. Ne iz knjiga – nego iz iskustva Balkana.
Bosna i Hercegovina je savršen primjer države u kojoj rat formalno završava, ali društvo ostaje militarizirano, traumatizirano i politički zarobljeno. Upravo zato je međunarodna prisutnost u BiH bila – i ostala – više usmjerena na unutarnju stabilnost nego na vanjske prijetnje.
Drugim riječima: Zapad u Ukrajini ne želi novu Bosnu, ali koristi bosanski model.
Zapadne trupe kao izborna policija
Ako se pogleda hladno i bez iluzija, 15 do 30 tisuća zapadnih vojnika ne služi obrani teritorija. Oni služe patrolama, nadzoru, kontroli naoružanih grupa koje bi se mogle oteti kontroli države. Služe osiguranju izbora. Služe kao fizički podsjetnik da primirje nije stvar ukrajinskog političkog konsenzusa, nego međunarodne volje.
To je suština onoga što je BiH živjela decenijama: mir koji se održava prisustvom stranih snaga jer domaće društvo nema kapacitet da ga samo iznese.
Rusija, SAD i tiha trgovina
Moskva formalno odbacuje svaku ideju zapadnih snaga u Ukrajini, pozivajući se na neutralnost i odsustvo stranih baza – što je bio jedan od izgovora za invaziju. Ipak, činjenica da je SAD podržao parišku deklaraciju otvara pitanje: da li se već pregovara o modelu koji Rusija može progutati?
Ako Rusija prihvati ograničenu, „neborbenu“ zapadnu prisutnost, to neće značiti poraz Moskve. To će značiti da Zapad garantira da Ukrajina neće eskalirati, politizirati primirje ili pokušati vojno vratiti teritorije – slično kao što je Dayton ograničio BiH.
Zašto je BiH ključna lekcija
Bosna i Hercegovina se u ovoj priči ne spominje slučajno. Ona je studija slučaja. Upozorenje. Dokaz da rat ne završava potpisom, nego dugim periodom nadziranog mira.
Zapad se ne boji jake Ukrajine. Zapad se boji nestabilne Ukrajine.
I upravo zato, iza riječi o suverenitetu i demokraciji, stoji mnogo prizemniji cilj: kontrola procesa, kontrola vojske, kontrola društva. Ne zato što je to pravedno – nego zato što je to, iz njihove perspektive, jedini način da se spriječi novi haos.
Daleko od rješenja
Pariška deklaracija je politički signal, ne rješenje. Pravi test tek dolazi – u pregovorima s Rusijom, u unutarnjoj dinamici Ukrajine, na prvim izborima nakon rata.
Ako Zapad uđe u Ukrajinu s mentalitetom koji je imao prema Bosni i Hercegovini – „mir po svaku cijenu, čak i po cijenu trajne disfunkcije“ – onda će Kijev možda izbjeći novi rat, ali neće izbjeći duboku krizu.
A to je lekcija koju Balkan poznaje bolje nego iko drugi.
